Kao osoba kojoj je povjereno svjedočenje izazova invalidnosti na ovom proputovanju, moram naglasiti kako kapital u svakom od nas prepoznaje metu koju će iskoristiti na bilo koji način

 

Kuda ideš napaćena zemljo moja, kuda te vode ovi strvinari uprljani gospodarom kapitalom. Sela su nam ubijena, mladost nas napušta i sve što nam ostaje su umirovljenici, stari i nemoćni, osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju.

Obilazeći često moju Imotsku krajinu i gledajući sinove naših gastarbajtera, koji po čitav dan sjede ispred trgovine i ispijaju pivo, ako im netko plati, strah me da sinovi ponovno ne postanu prosjaci, ali ne od zanata već od potrebe i to u čitavoj Hrvatskoj, a ne samo u mojoj krajini. Sramim se moga mira, sramim se neučinjenog, sramim se glupih opravdanja, jer ja sam taj koji ne čini ništa dok ti krvariš, dok ti umireš, napaćena zemljo moja.

Ne mogu više šutjeti, ne mogu više tražiti krivicu u drugom, vrijeme je da se pokrenem i dignem svoj glas u ime tvoje voljena zemljo, vrijeme je borbe za svaki pedalj tvoje oranice, za svako tvoje dijete, vrijeme je kazati - može se drugačije.

Koliko smo samo novaca potrošili na razne dokapitalizacije, razne sanacije i to smo regulirali zakonom, zakonom kojega su predlagali i donosili oni koji su sluge kapitala. I kažemo - kriv nam je sistem. Ne, mi smo krivi, ja sam kriv jer sam omogućio i podržao takav sistem. Koliko smo samo novaca razasuli u nečije osobne džepove namještenim privatizacijama čime smo omogućili lopovima ulazak u krug uspješnih poslovnih ljudi koji nam danas sole pamet o uspješnom poslovanju. Ja sam kriv jer sam zaboravio kako sam i ja dio sistema, ja sam kriv što nam danas lopovi i kriminalci pričaju o vrijednostima ovakvog društva, ovakve zajednice.

Kada gledam koliko košta kapital, koliko koštaju sluge kapitala i sve to mi moramo platiti, moram reći kako to nikada nisu bili moji izbori, moram reći kako olako dopuštamo u naše ime i našu pljačku i uporno ćemo reći kriv je sistem. Ne, nije kriv sistem, krivi smo mi, kriv sam ja, jer sam šutke podržavao takav sistem. Kako sam osoba kojoj je povjereno svjedočenje izazova invalidnosti na ovom proputovanju, moram naglasiti kako kapital u svakom od nas prepoznaje metu koju će iskoristiti na bilo koji način. Kapital i njegove sluge ne zanimaju bol, suze ili propast obitelji, on razumije jedino profit i u tom pravcu ne bira sredstva niti instrumente. Cilj (profit) opravdava sredstvo.

Nije važno koje su boje sluge, plave, crvene, narančaste, žute, crne ili neke druge, žalosno je kada svi oni u isti rog pušu, u ime naroda pljačkaju narod. Samo u zadnje dvije godine samo u Njemačku je iselilo i dobilo boravak 100 tisuća hrvatskih građana i građanki, da ne spominjem neke druge inozemne destinacije iseljavanja. Činjenica je kako je dalmatinska zagora prazna i zarasla u korov i draču, činjenica je i kako su otoci ostali bez stanovništva, činjenica je kako sela, koja su noge jedne države danas više ne postoje jer u njima nema života. Činjenica je kako smo uništili svinjogojstvo, stočarstvo, poljoprivredu. I ono najgore, činjenica je kako izumiremo, a to nikoga nije briga.

Kao mladić ne sjećam se subvencija, ne sjećam se besplatnih knjiga, ne sjećam se besplatnog prijevoza, sjećam se kako mi je to sve financirala moja obitelj, moji roditelji i nisu postavljali pitanja. Danas se uzima meni kroz razna davanja, kako bi mi se davalo kroz razna sufinanciranja, ali u toj razmjeni kapitala dobrim dijelom uzima za sebe kapital i namiru se njegove sluge, a tebi narode što ostane.

Ne želim pričati bajke, uljepšavati postojeću sliku, samo želim na jedan pozitivan način pokazati kako se može drugačije, želim pokazati kako je svatko od nas odgovoran da sinovi ponovo ne postanu prosjaci. Želim pokazati kako su i potencija i prilika zajednice i osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju, i stari i nemoćni i umirovljenici. Želim ukazati kako smo svi mi odgovorni i obavezni natjerati i kapital i njegove sluge u službu čovjeka, kako bi svi bili jednaki, kako bi svi imali pravo na rad i napokon kako bi ponovo oživjeli oranice i oživjeli napuštena i zapuštena mjesta, naravno uz povratak svih onih koji su otišli u jednom pravcu.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 29.06.2017