Pogled iz kolica Ante Raosa: Sustav koji ne razumije djecu s teškoćama u razvoju

Možemo izgraditi sustav po mjeri svakog čovjeka, ali prije svega moramo odrasti i shvatiti koliko smo mi važni, kolika je naša snaga

 

Imamo li sustav koji razumije djecu s teškoćama u razvoju? Imamo li sustav koji od malih nogu ugrađuje u tu djecu ljubav za postizanje što veće samostalnosti s ciljem poboljšanja mobilnosti, komunikacijskih vještina i usavršavanja potencijala putem učenja kroz niz edukativnih i fizičkih terapija? Postoji li programski sustav čiji je cilj maksimalno razviti potencijale svakog djeteta na integrirani pristup tjelesnom i intelektualnom usavršavanju kako bi se unaprijedile njihove socijalne vještine, kako bi se obogatile njihove emocije ili smanjila agresivnost? Jesmo li ikada u Hrvatskoj otvorili javnu o određenim izazovima djece s teškoćama u razvoju, članovima njihove obitelji? Jesmo. Ali te su tzv. stručne osobe donosile jalove zaključke.

Uspjeh je prepoznati u djetetu s teškoćama u razvoju njegovu privrženost određenoj radnji, ključno je u takvoj djeci prepoznati njihove potencijale, te ih usavršavati sukladno sposobnostima i u tome mora sudjelovati čitava zajednica, na čelu s institucijama vlasti. Ali ključ svega je omogućiti terapiju djetetu u obiteljskoj kući sa svim članovima obitelji, jer dijete u takvom okruženju najbolje reagira. Stoga je neophodan rad s roditeljima i s drugim članovima obitelji. Ono što je važno, stručne osobe moraju osmisliti programe za sve roditelje sukladno izazovima određenog djeteta. Stručne osobe programski određuju vrstu vježbe, vrijeme trajanja i razlog rada te vježbe. I roditelji i članovi obitelji moraju znati razloge navedenih terapija, kako bi bili posebno motivirani, a ne da se ponašaju po onoj "neću ga mučit, dosta mu je njegove muke". Svi ti programi moraju biti u pisanom obliku, popraćeni snimljenim vježbama.

Danas, kada raspravljamo o kurikularnoj reformi, nisam upoznat kako je u istu uključen program fizioterapije, govorna i jezična terapija, obrazovna terapija, obiteljski rad, a koji su posebno dizajnirani kako bi odgovarale svakom djetetu, što bi ih motiviralo i potaknulo na aktivniju ulogu u zajednici. Jesmo li možda razmislili o tome kako bi roditelji uz dodatnu edukaciju bili najkompetentniji edukatori, savjetnici, programeri ili smo zadovoljni statusom roditelja njegovatelja. Znamo li mi koliko su stručne osobe koji vrše procjenu stupnja invaliditeta našeg djeteta, koliko terapeuti imaju vremena za objasnit stanje našeg djeteta, koliko su kao takvi u mogućnosti posvetiti se izradi programa za njihove individualne potrebe? Znaju li roditelj gdje i kome se obratiti kada im se dogodi izazov invalidnosti u obitelji? Sve su to pitanja koja nam se čine nevažnim, a po meni su najvažnija, po meni to je temelj kvalitetne integracije i što veće samostalnosti djeteta sa teškoćama u razvoju.

Mi moramo raditi na sustavnosti, moramo raditi na pronalaženju potencijala kod djeteta s teškoćama u razvoju, ali u to moramo biti uključeni svi, moramo svi živjeti i poštivati zajednicu u kojoj su svi ravnopravni. I za kraj želim reći pun mi je kufer više borbe za ljudska prava u kojoj su osobe s invaliditetom i djeca sa teškoćama u razvoju ne bitan i nevažan faktor zajednice, gdje se isti tretiraju kao neka obaveza, kao teret. Poznavanjem samo jedne osobe s invaliditetom svakog pojedinca čini bogatijim, ljudskijim, ali je žalosno kada se te iste osobe lažima motivira na vjerovanje u sustav u neki novi put. Po ne znam koji put ću ponovit kako se sramim svojih kompromisa, ali kada su osobe s invaliditetom u pitanju i djeca sa teškoćama u razvoju spreman sa trpjeti i najveće uvrede.

Zato ovdje želim poručiti svima da možemo izgraditi sustav i to onakav kakav mi to želimo, ali prije svega moramo odrasti i shvatiti koliko smo mi važni, kolika je naša snaga. Do tada i dalje ćemo bit sanjari koji sanjaju i maštaju o nekom boljem i pravednijem svijetu.

Piše: Ante Raos

 

Povezane vijesti