"Nisam tražio niti mogao birati invaliditet, ali mogu birati kako ću s njim živjeti", životni je moto predsjednika Udruge invalida rada Grada Duga Resa

 

"Iako zvuči paradoksalno, čini mi se da mnogi 'normalni' ljudi ne otkriju sve svoje mogućnosti samo zbog toga jer na to nisu bili prisiljeni", rekao je Ivan Moguš (58), predsjednik Udruge invalida rada Grada Duga Resa.

Moguš s obitelji živi u Dugoj Resi, u invalidskoj mirovini radi profesionalne nesposobnosti. Sin mu je student četvrte godine strojarstva.

"Rođen sam u mjestu Zvečaj, nedaleko od Duge Rese, desetak kilometara uzvodno rijekom Mrežnicom. Po zanimanju sam računopolagatelj. Radim u gradskoj ustanovi Dječji vrtić Duga Resa, od 1985. godine, a ukupno imam 39 godina ranog staža. Uz ovaj podatak rado ističem da sam u 39 godina rada bio jednom na bolovanju u trajanju od 10-tak dana", govori Moguš.

Invaliditet je stekao vrlo rano, još u djetinjstvu, s pet godina, kada je preživio tešku nesreću.

"Točnije rečeno, 1963. godine, i to 80 posto. Naime, kao posljedica željezničke nesreće, amputirana mi je desna noga i to bez funkcije kuka pa je postotak invalidnosti od početka visok“, pojasnio je.

Nakon nesreće bio je upućen na rehabilitaciju u Božidarevićevoj ulici u Zagrebu.

"Tada sam dobio protezu, tzv. kanadsku. No, međutim niti tada, a niti kasnije nisam se uspio naviknuti na taj oblik ortopedskog pomagala, jer me sputavao u kretanju. Umjesto toga, koristio sam, a i danas koristim, štake kao sredstvo kretanja“, prisjetio se.

Kada je krenuo u redovnu osnovnu školu, uključen je sa svom ostalom djecom. Bilo je to vrijeme otkrivanja mnogih novih avantura, koje su ga sve više oduševljavale.

"Nastojao sam se baviti svim fizičkim i sportskim aktivnostima kao i ostali i tako sam postao malo 'čudo' koje igra nogomet, stolni tenis, skija s jednom skijom, vozi bicikl, pliva i skakuće na jednoj nozi na prelijepim slapovima Mrežnice kroz ljeto Mještani iz mog sela, a i djeca koja su sa mnom pohađala školu, ubrzo više nisu u meni gledali 'invalida' kojeg treba sažaljevati, već dječaka sa svim manama i prednostima koje nosi djetinjstvo. Moji roditelji, mama radnica, a tata poljoprivrednik, nisu radili previše razlike između mene i brata, pa sam morao raditi sve poslove za koje su procijenili da mogu raditi. Danas mislim da je to bio najbolji rehabilitacijski proces koji dijete s invliditetom može proći. Naime, naučio sam da mnoge stvari mogu raditi isto kao i drugi, a neke čak i bolje, ali sam isto tako naučio da neke neću moći nikada i da će to biti moja budućnost. Naučili su me da će me cijeniti po onome što mogu, po onome kakav sam prema sebi i drugima i da na to neće bitno utjecati činjenica što sam osoba s invaliditetom. To što sam spoznao u osnovnoj školi, samo se preslikalo u srednjoj, a i kasnije kada sam se zaposlio“, rekao je Moguš.

Kao mladi čovjek volio se baviti sportovima pa je tako igrao nogomet sa svojim vršnjacima, plivao na rijeci Mrežnici, igrao stolni tenis, a danas su mu preostali šah i čitanje kao glavni hobiji.

Nakon što je osnovana Udruga invalida rada Grada Duga Resa, odmah se učlanio i nastojao dati svoj doprinos zajedno sa svim ostalim članovima. Ubrzo je postao i njezin predsjednik.

"Već nakon godinu dana djelovanja, gospođa koja je do tada bila predsjednica Udruge, odlučila se zbog zauzetosti i zdravstvenog stanja osloboditi te dužnosti, a tada su članovi Skupštine Udruge izabrali mene za predsjednika. To je bilo 2002. godine, a ja sam vrlo brzo shvatio da se udruga može razvijati samo ukoliko se potpuno posvetite radu s ljudima koji su voljni raditi, razvijati i graditi udrugu, kao mjesto gdje se mogu družiti, međusobno si pomagati, izmjenjivati iskustva i rješavati probleme koje sa sobom donosi invaliditet", objasnio je kako je došao na dužnost predsjednika, koju obnaša sve do današnjih dana.

"Mislio sam tada, a danas sam još sigurniji, da graditi i održavati udrugu mogu samo njeni članovi, a da je uloga predsjednika samo da ih potiče, sluša i radi ono što je za dobrobit svih. Iako biti na čelu jedne udruge traži dosta vremena i odricanja, nikada ne žalim niti za jednom minutom tako utrošenom", nadodao je.

Još prije no što je postao predsjednik Udruge, bio je uključen u rad jedne političke stranke, a u jednom mandatu bio je i predsjednik Gradskog vijeća.

Budući da voli putovanja, proputovao je gotovo cijelu Hrvatsku, a uz to bio je i u Italiji i Austriji.

"Nekada smo putovali kao obitelj automobilom, a kako su djeca odrastala tako sam zajednička putovanja zamijenio organiziranim izletima s ustanovom u kojoj radim ili s našom Udrugom“, rekao je.

Kako potječe sa sela, na zemljištu roditelja obrađivao je manji vrt i proizvodio povrće za vlastite potrebe, a do nedavno obrađivao je i manji obiteljski vinograd.

Čini mi se da sam mnoge fizičke aktivnosti i poslove u životu radio 'sebi iz inata' kako bi iskušao što to sve mogu ako odlučim da mogu“, priznao je.

Na pitanje kako se kroz život suočavao s invaliditetom, rekao je: “Moj 'slučaj' s invaliditetom možda je malo drugačiji od drugih, koji su invaliditet stekli u kasnijoj životnoj dobi, kada je suočavanje s gubitkom dijela sposobnosti teže. Ali ipak najvažnije je prihvatiti sebe kao osobu s invaliditetom i u sebi pronaći i njegovati sve sposobnosti i mogućnosti koje su vam preostale. Često iz sebe izvučete mnoge sposobnosti kojih niste prije bili svjesni. Iako zvuči paradoksalno, čini mi se da mnogi 'normalni' ljudi ne otkriju sve svoje mogućnosti samo zbog toga jer na to nisu bili prisiljeni.“

Za svoj životni moto izabrao je: "Nisam tražio niti mogao birati invaliditet, ali mogu birati kako ću s njim živjeti."

Opisao je jedan događaj koji često spominje, a koji mu uvijek podigne moral i vjeru u ljude:

"Naime, svako ljeto Udruga organizira jednodnevne izlete na neku od destinacija na moru, gdje naši članovi mogu uživati u morskim radostima. Jutarnje ukrcavanje u autobus, a uvijek nas prate slike s puno kolica, štaka, muke sa smještajem na sjedala, međusobnog pomaganja i šala na vlastiti račun. A zatim kad autobus krene, već nakon nekoliko kilometara ori se pjesma koja traje do mora, i nikada nitko ne bi rekao da to pjevaju ljudi bez ruku, nogu, nagluhi i poluslijepi, ali puni duha i ljubavi prema životu. Vozač auobusa rekao mi je da mu je najdraži zadatak voziti nas na more jer rijetko kada ima tako pozitivne i drage ljude.“

Za kraj je rekao: "Predsjednik HSUIR-a Josip Petrač često zna reći da invalidnost nije naš odabir, nego naša sudbina. Stoga i ja mislim da je moja subina dijeliti sve dobro i loše sa svima kojima je sudbina namijenila invalidnost. Da li je to utjecalo da budem bolja ili lošija osoba, iskreno, ne znam, ali kako bi rekla Edith Piaf: 'Non, je ne regrette rien', odnosno u prijevodu: 'Ne, ni za čim ne žalim'."

Piše: Klaudija Klanjčić

Foto: www.radio-mreznica.hr

Objavljeno: 08.03.2017