Pogled iz kolica Ante Raosa: Osobe s invaliditetom moraju se izboriti za bolje sutra

Vrijeme je da i mi osobe s invaliditetom i roditelji djece sa teškoćama u razvoju na ovim nadolazećim lokalnim izborima pokažemo i odgovornost i poniznost

 

Kao da se osjeća neki novi početak, neke nove borbe, za neke stare vrijednosti. Pred nama su još jedni izbori. Ovaj put lokalni, ali ništa manje važno od nacionalnih. U igri je ogromni novac i svi smo nekako napeti tko će i gdje gospodariti njime. Ponovo je u igri dodvoravanje. Svi nude neka revolucionarna, bombastična rješenja i svi sve mogu i znaju. E toga me najviše strah. Tih koji sve mogu i sve znaju, ti me najviše plaše i zabrinjavaju. Ma strah me i onih koji se informiraju i koji obećavaju kako će oni sve riješit, samo eto trebamo ih uputit. Trebamo im reći koji su to najveći problemi koji nas muče. Uvijek ista priča. Strah me ponovnog cirkusa sa kolicima kojeg će pojedinci iskoristiti za vlastitu promociju pokazujući svoju socijalnu osjetljivost.

Nas osoba s invaliditetom ni ovaj put neće biti na izborima, čast iznimkama. Mi smo se i dalje odlučili prepustiti drugima da drugi odlučuju i određuju pravila po kojima ćemo živjeti, zakone koje ćemo poštivati. I dalje ćemo poput prosjaka obijati vrata i moliti da nas prime, kako bi im prezentirali životne izazove koje oni niti razumiju, niti mogu razumjeti. Dolazit ćemo tamo i svatko od nas će imati neku svoju politiku, svatko će prezentirat svoj rad kao rješenje, ali opet ćemo izvisit. Kada nas dođe deset sa različitim prijedlozima i ono malo što razumiju postat će im nejasno. Izgubili smo se u i tim našim željama, ne shvaćamo da smo jači ako nas deset ide na pregovore i branimo jedinstveni stav, ne shvaćamo da smo tako ozbiljniji.

Nismo mi odgovorni ni obavezni prema drugima, mi smo obavezni prema sebi natjerat politiku da se počne baviti izazovom invalidnosti, na nama je da sudjelujemo u izgradnji sustava u kojem ćemo biti prihvaćeni kao ljudi, kao vrijednost koja nudi rješenja, kao potencijal koji olakšava zajednici. Dok čekamo druge da nam otvore vrata smrznut ćemo se ispred kuće. Dok nas se obasipa raznim obećanjima, dok se osjećamo važni, pored nas prolazi baba sa kolačima, a mi kao i dosad ostajemo sami prepušteni sebi i svojim bližnjima.

Ovo nije više pomaganje tamo nekoj ugroženoj skupini građana, ovo je pitanje ljudskih prava. Ovo je pravo na izbor, pravo na sudjelovanje ili jednom riječju ovo je pravo na život. Politika poboljšanja prevencije invalidnosti, rehabilitacije i izjednačavanje mogućnosti, a koje se odnose na puno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvenom životu zajednice ne može se ostvariti, ako su osobe s invaliditetom zakinuta za ljudska prava. Političke stranke još uvijek ne mogu razumjeti vrijednost uključivanja osoba s invaliditetom i roditelja djece sa teškoćama u razvoju u političke procese, kao niti uvažavati ideje koje zagovaraju. Izjednačavanje mogućnosti gdje se inzistira na ljudskim pravima, sustavnim i zakonom reguliranim rješenjima, u čijem odlučivanju sudjeluju osobe s invaliditetom i roditelji djece sa teškoćama u razvoju dovode do potpunog sudjelovanja navedene populacije u životu zajednice u kojoj će biti njeni ravnopravni članovi.

Znam kako su ovi moji prijedlozi za mnoge pomalo neozbiljni ili ono još gore ne ostvarivi. Gospodo draga, ako ne probamo nećemo ni uspjeti. Isticanje kako se ništa ne može, kako to treba netko drugi, pogrešan je izbor. Zaboravljamo kako smo mi našim odnosom prema našim izazovima koje svakodnevno živimo dokazali i pokazali i snagu i sposobnost u borbi sa vjetrenjačama. Mnogi od nas ustali su i hodaju iako nitko u to nije vjerovao, mnogi od nas danas prkose zakonima medicine koja nam je predviđala kratak i težak život. Jači smo mi od svih politika koji nas vrijeđaju i omalovažavaju, jači smo mi od svih onih koji nas žele koristiti u vlastitim promidžbama, samo je potrebno odlučiti se na borbu. I nije to borba sa vjetrenjačama, to je borba sa vlastitim izborima, to je borba sa vlastitom odgovornošću. Ne zaboravimo isprazne misli političkih elita trebaju zamijeniti djela, koja će pokazati poniznost, odgovornost, obavezu, ali bez poniznog i odgovornog naroda nema ni poniznih ni odgovornih političara. Vrijeme je da i mi osobe s invaliditetom i roditelji djece sa teškoćama u razvoju na ovim nadolazećim lokalnim izborima pokažemo i odgovornost i poniznost.

 

Piše: Ante Raos