U Zagrebu postoji mjesto na kojem beskućnici i druge socijalno marginalizirane osobe mogu ostvariti osnovne higijenske potrebe, istuširati se, oprati veš i slično. Uz to Udruga 'RCCG Dom nade' dnevnim boravkom na adresi Prečko 33 pruža psiho-socijalnu i duhovno-moralnu potporu, pomoć u ishođenju osobnih dokumenata, ostvarivanju socijalnih prava, traženju posla, korištenje interneta te razne radionice. Predsjednica udruge je Marijana Ivanić Vuga, a njezin suprug Danijel Vuga voditelj je Dnevnog boravka za beskućnike.

 

Danijele, sa suprugom Marijanom Ivanić Vuga pružate podršku velikoj skupini marginaliziranih stanovnika. Što Vas je potaklo na osnivanje Udruge 'RCCG Dom nade'?

- Udruga je osnovana 2012. godine. Supruga i ja volontirali smo po dječjim domovima u Samoboru i poznajemo osjećaj pomagati drugom. Marijana od početka osnivanja udruge do danas sve radi pro bono. Oboje smo završili teologiju, te vjerujemo da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu neodvojiva jedna od drugoga. Često bi nam se pogledi sreli s istim mislima. Kako osnovati udrugu i pomoći potrebitima, no uvijek bi se ispriječilo pitanje od kuda novac za početak?! Znali smo da želimo pomoći bližnjima, no nismo znali da ćemo raditi s beskućnicima. Napisali smo statut i na sam dan registracije otišao sam po rješenje da smo osnovani. Sjedio sam na klupici na Glavnom kolodvoru i prišao mi je čovjek sjede kose i brade nudeći mi časopis Ulične svjetiljke. Upoznali smo se i Mile mi je objasnio sve o časpopisu i ako želim da napišem nešto. Razmijenili smo kontakte, a unajmivši prostor za udrugu prvi gost bio nam je Mile. Dolazila je zima i predložio nam je zašto ne bi on i par njegovih prijatelja moglo doći istuširati se, sjesti na toplo... ono što mi uzimamo zdravo za gotovo. Nismo ni znali da je to početak programa koji se danas zove Dnevni boravak.

Koji su najčešći razlozi da osoba postane beskućnik?

- Ne postaje čovjek beskućnik u jednom danu. To se vuče iz djetinjstva, disfunkcionalna obitelj iz koje osobe bježe kada im se ukaže prilika, pa imamo korisnike koji dolaze i iz inozemstva. Averzija od autoriteta, nisko, neadekvatno, nekonkuretno obrazovanje za otvoreno tržište rada. Više od 95 posto korisnika su muške osobe. Kod ženskih korisnica beskućništvo je često posljedica odlaska, rastave ili smrti supružnika. Kod muškaraca dugotrajna nezaposlenost i ulazak u siromaštvo, nemaju obitelji i prijatelja, višestruki razlozi s kojima dolaze i ovisnosti, psihosomatske bolesti. Ovisnosti mogu biti uzrok, ali i posljedica beskućništva.

Kakvi su odnosi unutar dnevnog boravka, te teškoće s kojima se susrećete da bi opstali?

- Radimo u prosjeku osam sati, korisnici dolaze i identificiraju se s prostorom. Vežu se za nas, a kad vas puno vole i puno volite, ljudi imaju i nerealna očekivanja. Da bi opstali morali smo postaviti neke granice, a često postave pitanje: "Vi ste mi jedini prijatelji, a toliko ste daleko.“ Mi živimo u Dugoj Resi i svakodnevno se putuje u Zagreb na posao. Specifična su populacija, postoji stavka povjerenja, treba im vremena. Mi se upoznajemo kroz dnevni boravak, no da bi zadobio povjerenje primijetio sam moram otvoriti srce i onda se i oni otvore. Što se tiče odgovornosti, tu smo Marijana i ja, a usluge su za njih. Ne možemo im objasniti zašto ćemo možda morati zatvoriti Dnevni boravak na jedan period. Kao i svka neprofitna organizacija naša udruga se financira donacijama privatnih ili pravnih osoba, ili kroz projekte odnosno bespovratna sredstva. No, kao i sve niti jedna donacija nije vječna niti izvjesna.

U kojoj mjeri je ostvarena ideja s kojom ste Marijana i Vi pokrenuli Udrugu?

- Većina ljudi je krenulo u samostalan život u smislu da su našli posao. Jedan dio njih, 30 do 40 posto, radno je nesposoban i nema mogućnosti da se zaposle, no njima pokušavamo povećati kvalitetu života i podijeliti teret života na cesti. Veliki postotak radno sposobnih se snašlo u životu, zaposlilo i osnovalo obitelj. Uvijek smo znali reći, neka pomognemo makar i jednoj osobi -puno smo postigli. Mi smo izuzetno zadovoljni postignutim i nadamo se da smo uspjeli razbiti neke predrasude i otvoriti vrata za sve one koji će ubuduće prepoznati vrijednosti rada s ovom marginaliziranom skupinom.

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 16.09.2016