Intervju, Damir Fatušić: Osobe s invaliditetom moraju osnovati političku stranku jer nam prava nitko neće pokloniti

Damir Fatušić, svestrani 31-godišnji mladić s invaliditetom iz Zagreba, jedan je od inicijatora osnivanja političke stranke za civilne osobe s invaliditetom. Ideja je naišla na veliki odjek u OSI zajednici, koja u političkoj stranci vidi jedno od rješenja nagomilanih problema osoba s invaliditetom, ali i drugih tzv. manjinskih društvenih skupina.

 

Gospodine Fatušić, otkud inicijativa za osnivanje stranke za civilne osobe s invaliditetom? Koliko se do sada prijavilo zainteresiranih?

- To je ideja koja se već jako dugo "kuha“ i spominje u krugovima populacije osoba s invaliditetom, međutim, nitko do sada nije bio dovoljno odlučan da uistinu i krene s tim. Nažalost, situacija koja se već predugo bitnije ne mijenja, uz općenitu društvenu klimu, pogurala nas je da se konačno i u to upustimo. Interes je velik. Iskreno, puno je veći nego što sam očekivao s obzirom na veliku pasivnost naše populacije i općenito zaziranje od politike. Direktno se javilo nešto manje od sto ljudi, ali iz kontakata koje imamo znamo da će nas biti neusporedivo više. Možda to sve ne ide brzo kao što bi svi mi željeli, ali puno je posla potrebno da bi se osnovala stranka, a nas nekoliko radimo na tome u svoje slobodno vrijeme, kojeg nemamo uvijek puno. Zainteresirane pozivam da se jave na moj e-mail, damir.fatusic@gmail.com. Nikad nije kasno, a zanimljiva i bitna vremena su pred nama. Vjerujem da samo ovako možemo natjerati politiku da se bavi nama. Na pravi način.

Što bi htjeli da se promijeni u društvu i politici prema osobama s invaliditetom?

- Mogu sve sažeti u jednu rečenicu – treba nas prestati gledati kao problem i dati nam šansu da postanemo partneri u rješavanju stvarnog problema. Što se mene tiče, ne mislim nužno da sam igdje posebno oštećen, puno stvari na koje nominalno imam pravo niti ne koristim, jer mislim da mi ne trebaju. I općenito, ne vidim problem u pravima, imamo ih možda i previše. Bar na papiru. Problem nastaje kada ljudi pokušaju realizirati neko pravo, nešto što im uistinu treba, i onda ih sustav u tome spriječi. Ili, još gore, kazni ih jer su ostvarili zakonom zajamčeno pravo.

U dosadašnjem životnom iskustvu i druženju s drugim osobama s invaliditetom, u kojim područjima osobe s invaliditetom najviše doživljavaju diskriminacije?

- Uvijek sam mislio da možeš ostvariti sve, ako to stvarno želiš. Ali onda sam shvatio da baš i nije tako. Nismo svi jednako uporni, odlučni, snažni, niti svi imamo jednaku podršku okoline i bližnjih. Nažalost, ljudi uistinu odustanu nakon što ih sustav ošamari svaki put kad pokušaju ostvariti neko pravo. A nekad je dovoljan samo jedan loš dan jednog činovnika u nekom uredu. Po mom iskustvu, uz financijsku sigurnost, koja je u našem slučaju splet mnogih čimbenika i prava, koja nisu uvijek jasno definirana i lako ostvariva, najveći problem je upravo mobilnost i slaba prilagođenost institucija.

Koji postotak invaliditeta imate, koje dijagnoze,? Koji su najveći problemi povezani s time?

- Od rođenja imam stopostotni invaliditet, konkretno, spinalnu mišićnu amiotrofiju. Realno, problema je puno, od onih koji sve nas muče do onih specifičnijih, poput respiratornih problema, ali sve su to stvari s kojima živim cijeli život i ništa od toga me ne smeta ni ne obilježava u životu više nego, primjerice, činjenica da sam dešnjak.

Obrazovanje i studiranje?

- Rođen sam u travnju 1985. godine u Zagrebu. Nakon toga sam živio u Brčkom, Bosna i Hercegovina, sve dok nas rat 1991. nije potjerao natrag u Hrvatsku, u Zagreb koji mi je, izgleda, suđen. I nije mi žao. Cijeli sam se život redovno školovao, zahvaljujući svojoj želji i maminoj upornosti. U vrtić nisam išao, a nakon "kvartovske“ osnovne škole, završio sam IV. jezičnu gimnaziju. Uz sve to, deset godina sam učio engleski u školi stranih jezika. Dakle, od osnovne škole sam išao tamo gdje su išli svi moji vršnjaci. Mislim da je to jedini pravi način za potpunu integraciju. Naravno da je to bilo jako teško, posebno u ono vrijeme. Ne moram ni napominjati da je sustav učinio sve da mi oteža put, baš kao što to radi i danas svim osobama s invaliditetom, posebno kad se pokušavamo izvući izvan okvira kalupa u koji nas se silom gura. Što se faksa tiče, tu sam zastao – djelomično silom, djelomično svojom željom. Nadobudno sam nakon gimnazije godinu dana čekao početak bolonjskog procesa. Bila je to velika greška. Upisao sam psihologiju na FFZG-u, dao prvu godinu u roku, ali su se na početku druge godine zaredali zdravstveni problemi, nakon kojih se nisam imao snage ni volje vraćati u bolonjski kaos, pa sam napustio faks. No, kako jako volim učiti, tu nije bio kraj – ima puno načina i mjesta na kojima čovjek može uložiti u svoje znanje, što ja i radim kad god mi se ukaže prilika, pa neću sada nabrajati sva znanja koja sam stekao nakon odlaska s faksa.

Što Vas motivira u životu?

- Nalazim motiv u svemu. Volim učiti i postavljati si teško dostižne ciljeve, jer mislim da samo tako možemo unaprijediti sebe, a ako unaprijedimo sebe, onda možemo unaprijediti i svoju okolinu i svijet, biti bolji ljudi sebi i svojim bližnjima.

Kjučni momenti u životu, dobri i loši?

- Nisam od ljudi koji pridaju preveliku važnost pojedinačnim momentima u životu, pogotovo zato jer u životu malo razmišljam o prošlosti – mislim da su budućnost i posebno sadašnjost puno važniji. Naravno, ipak postoje trenuci koji uvelike odrede nečiji put. Za mene je to svakako bila operacija skolioze, posebno u zdravstvenom smislu. Bio je to težak period u mom životu, na početku srednje škole, no svakako je to bilo nešto jako važno za moje zdravlje. Loš trenutak koji mi je poprilično promijenio život, u svakom smislu, smrt je mog prijatelja, Marka Damjanovića. Zapravo, bili smo i više od prijatelja, bili smo obitelj. Uz svu silnu tugu zbog prevelikog gubitka, bilo je jako teško sjesti na njegovo mjesto na čelu Šahovskog kluba 'Stjepan Bosak' – URIHO. Hvala svima koji su pomogli u tim teškim trenucima, i hvala im što pomažu i danas.

Tko ima najveći utjecaj u Vašem životu?

- Mislim da nikoga neće začuditi ni iznenaditi da najveći utjecaj u mom životu ima obitelj, posebno mama, i nekoliko najbližih prijatelja. Bez njihove podrške i pomoći vjerojatno ne bi bilo ni mene, bar ne tu gdje sam sad.

Kojim se sportom bavite, koji su Vam najveći uspjesi?

- Trenutno se aktivno ne bavim niti jednim sportom, no već za manje od mjesec dana planiram povratak u šah, za koji se ozbiljno pripremam već neko vrijeme. Osim šaha, bavio sam se i boćanjem za osobe s invaliditetom, sport u kojem sam bio i državni prvak davne 2006. godine. Ne isključujem niti povratak u boćanje, no to dolazi u obzir samo ako novo vodstvo Saveza napravi prave korake i digne taj sport na razinu koju on zaslužuje. Nadam se da će uspjeti u tome.

Sudac ste u šahu, kako se osjećate u toj funkciji?

Gotovo sam siguran da nikad nisam mislio da ću biti sudac u bilo kojem sportu. Možda trener, ali ne i sudac. Nekoliko nas iz Kluba se odlučilo na taj korak, kako bi Klubu dugoročno uštedili novce, koji su se inače redovito trošili na suđenje. Zasad mogu reći da je to bio odličan potez i dobra investicija. Za Klub svakako, ali i za mene osobno – naučio sam puno toga novoga i krenuo u još nešto u čemu mogu napredovati. Velika je to odgovornost, no odličan je osjećaj kada sve prođe u redu. Srećom, još nisam imao neugodnih situacija, na koje kao sudac moraš biti spreman, ali nadam se da ću se i u njima uspjeti snaći.

Tko Vam je uzor u životu?

- Možda će zvučati bahato, ali jedini uzor mi je bolja verzija mene. Ne zato što mislim da sam ja naročito uzoran ili dobar, nego zato što želim postati bolji. Puno je ljudi kojima se istinski divim, neki su mi bliski, neki i nisu, ali mislim da se od svakoga može ponešto naučiti.

Vezano za pristupačnost, koje probleme imate najviše u smislu kretanja? Što bi promijenili?

- To su problemi o kojima svi mi neprestano pričamo – javni prijevoz i arhitektonske barijere. Svjestan sam činjenice da je nama u Zagrebu prilično dobro, čak nije loše ni u mnogim većim gradovima u Hrvatskoj. Ali može i mora bolje. Danas je diskriminacija popularna riječ. Zar nije diskrimincija kad ulicama, pored novih, niskopodnih tramvaja, voze stari u koje jedva uđe zdrav čovjek kad je umoran? Ili kad je komisija za produljenje fizikalne terapije u kući smještena na drugom katu, u objektu bez dizala? Takve stvari trebamo hitno mijenjati.

Budući ste u Hrvatskoj prvi kao osoba s invaliditetom dobili osobnog asistenta, možete li opisati proceduru istog, kada je to bilo i koliko dugo je trajao postupak? Jeste li zadovoljni pruženom asistencijom i koliko je trajala?

- Cijela priča oko osobnih asistenata počela je, zapravo, jako davno. Mislim da je to bilo 1998. ili 1999. godine, nisam baš najbolji s godinama. Tada smo mi to zvali pilot projektom neovisnog življenja, jer cilj nije bio samo pružiti ljudima uslugu osobne asistencije, nego i promijeniti način na koji mi, osobe s invaliditetom, razmišljamo o sebi, ali i način na koji nas drugi gledaju. Iz tog, gotovo aktivističkog projekta, razvila se osobna asistentura kakvu danas imamo u Hrvatskoj, a sve to vrijeme ja imam istu asistenticu kao i prvog dana, Zvjezdanu Šabanov. Jako mi je drago da imamo tako nešto u Hrvatskoj, mnogima bi život bio gotovo nemoguć bez osobnog asistenta, i u tom smislu je pohvalno da sve više ljudi ima priliku dobiti osobnog asistenta. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da bi bilo bolje da se sve to skupa razvijalo na drugi način - trebalo je možda prvo cijeli sustav podići na određenu razinu, a tek onda ići u omasovljavanje i proširivanje, jer 80 sati mjesečno je jako malo u odnosu na ono što bi trebao biti konačni cilj. S druge pak strane, 80 sati mjesečno nekome je, bez karikiranja, razlika između života i smrti. Bilo kako bilo, vjerujem da se sve radi s najboljom namjerom, i nadam se da će osobna asistentura još napredovati. Siguran sam da hoće. Onda ćemo jednog dana uistinu moći pričati i o neovisnom življenju.

Vaša poruka za ostale osobe s invaliditetom?

- Pa zapravo ću biti kratak i jasan. Moramo se aktivirati. Naša nam prava nitko neće pokloniti, a sva silna priča o tome nam neće pomoći ako ne krenemo u akciju. Ako želimo da nas društvo drugačije gleda, da nas se shvati ozbiljno, moramo početi sami sebe drugačije gledati i drugačije se ponašati. Nije uvijek lako, ali nije ni drugima lako. Zato se bore. Možemo i mi.

Razgovarala: Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti