Erik Balija zna što je život s invaliditetom, no cerebralna paraliza za njega je stanje kojem ne dozvoljava da onemogući snove koji postaju stvarnost. Osvojivši svojim glasom žiri i publiku Supertalenta Nove TV donio je val dobrih emocija koje su nas potakle da saznamo više. Tko je 33-godišnji glazbenik iz Fažane?

 

Erik, što Vas je navelo da se prijavite u show Supertalent Nove TV?

- Obzirom da se bavim glazbom već dugo godina, poznat sam pulskoj i istarskoj publici, pa mi je bila želja da me kroz ovaj show čuje i upozna ostatak Hrvatske.

Cerebralna paraliza dio je Vas, no koliko vidim ne dozvoljavate da Vas to stanje ograničava. Kako je bilo odrastati u invalidskim kolicima? Odnos djece, odraslih, okoline u kojoj ste živjeli?

- Odrastati u invalidskim kolicima nije bilo teško, jer su me obitelj, rodbina i većina prijatelja prihvatili kao osobu, ne kroz invaliditet. Bilo je situacija u kojima su neki ljudi ili djeca gledali, i još uvijek gledaju, na hendikep u čudu, ali to je uglavnom zbog neznaja ili iz nekakvog straha, što ja uvijek razumijem i trudim im se približiti i objasniti o čemu se radi. Ne trebamo se bojati takvih situacija, strah je ljudima najvreća prepreka, a smatram da je njima ponekad gore nego meni. Zato im se treba približiti pa će se i oni osjećati manje neugodno. U mojoj široj okolini, tj. u Fažani me svi poznaju kao vrlo aktivnog člana zajednice. Svatko može dati svoj doprinos, pa tako i ja svoj.

Kolika je uloga obitelji u sticanju samopouzdanja osobe s invaliditetom te kako osvijestiti da granice postavljamo mi sami, kao što ih samo vlastitom voljom rušimo?

- Obitelj u svemu igra veliku ulogu, ona je tu kao podrška i pomoć koliko je to u određenim situacijama potrebno i moguće. Obitelj mi je pomogla da steknem to samopouzdanje, jer bez samopuozdanja ne bih uspio na pozornici, iz obitelji sam dobio snagu da vjerujem u sebe i u ono što radim. Dok sam bio dijete granice su postavljali roditelji, što je i normalno, a zahvljujući odgoju kojeg sam dobio sada granice postavljam ja, odlučujem ja, i za svoje postupke također odgovaram ja. Nema veze što sam u kolicima, nema tu neke razlike, nema sažaljenja , niti opravdanja. Svatko odgovara za svoje postupke, bio on "zdrav" ili živio izazov invaliditeta.

Kada se rodila ljubav prema glazbi i njezino mjesto u Vašem životu?

- Ljubav prema glazbi je tu od moje pete godine života, obzirom da sam puno morao vježbati, a to mi se baš i nije sviđalo. Kako bih bio miran i poslušan, puštali su mi glazbu. S glazbom smo nekako obiteljski povezani: djed je često pjevao s ribarima na rivi, ujak svira gitaru i svojedobno je imao rock bend, mama pjeva u zboru Talijanske zajednice, tetka vodi i dirigira u dva zbora, jedino je tatu i sestru taj talent malo zaobišao. Čak sam i osobnog asistenta uspio zaraziti glazbom, pa sada zajedno pjevamo u zboru "Cantus populi". Glazba je znači oduvijek bila tu, oko mene, i u jednom trenutku sam počeo fokusirati sve svoje energije na glazbu koja je postala moj ispušni ventil. Od početka mi se sviđalo to što kroz glazbu mogu izraziti emocije i dotaknuti i približiti se drugima indirektno. Tada ljudi nisu više vidjeli moj invaliditet, već su čuli moj glas, uživali i zabaljali se, što ruši one granice i zidove koje ljudi ponekad stavljaju između nas.

Imate 33 godine, brojne nastupe na humanitarnim koncertima, no opišite nam dojmove s nastupa na Supertalentu Nove TV?

- Nikad nemam tremu pred nastup, no ipak, Supertalent me podvrgao još jednoj kušnji. Međutim, iznenadila me opuštena atmosfera koja vlada tijekom snimanja audicija. Zapravo, u backstageu smo svi u istoj situaciji, netko je napet, netko zabrinut, drugi vježbaju ili se rastežu, ali svi smo tamo s istim razlogom i energija koja se osjeća je inspirativna. Gledajući show na tv ekranu može se pomisliti da su nastupi izrežirani, ali kada dođeš tamo zapravo vidiš da je to sve tako prirodno, mi smo svi zapravo tamo kao jedna obitelj.

Izazvali ste pozitivne reakcije svojim glasom i vedrim stavom prema životu. Što bi odgovorili pojedincima koji kažu da je Vaš uspjeh reakcija na invalidska kolica?

- Svatko ima pravo misliti što god hoće, i poštujem sve komentare. Zapravo, negatvnih komentara je bilo vrlo malo, i to me itekako iznenadilo! Očekivao sam puno više podbadanja tog tipa. Meni je savijest mirna, samo ja znam koliko je potrebno rada i znanja za komponirati pjesmu, tkogod svira ili pjeva razumije o čemu govorim. Možda je potrebno pojasniti da je pjevanje fizički vrlo zahtjevna aktivnost, da nije lako pjevati u sjedećem položaju i izvoditi neke zahtjevnije tonove.
Mislim da je veća sramota šetati polugol po pozornici i skupljati glasove na račun dekoltea, nego sjediti u kolicima i pjevati. Ja sam došao pokazati što mogu učiniti sa svojim glasom. Žao mi je ako su neki gledatelji vidjeli prvo kolica. Bilo je nekoliko takvih komentara, i vjerujem da oni više govore o autoru komentara nego o meni.

Sigurna sam da imate i teških dana. Kako se nosite s bolovima u trenucima kada treba nastupiti?

- Na dan nastupa pokušam se što bolje pripremiti kako do bolova ne bi ni došlo. To podrazumjeva razgibavanje i istezanje minimalno 2 sata, pazim što pijem te što i koliko jedem kako bih došao na nastup u najboljoj formi. Na nastupu gotovo nikad a ne osjećam bolove, ponekad se dogodi neka napetost u mišićima koja se može vidjeti na mom tijelu, ali vrlo često to vidim tek kada pogledam snimke nastupa. Toliko volim pjevati, svirati, nastupati da mi je i sam nastup nekad opuštujaće i smirujuće – to je moj ispušni ventil kroz kojeg katapultiram svu energiju!

Osobe s invaliditetom često krive društvo za svoju inertnost, što bi Vi rekli kakav je naš položaj?

- Društvo u kojem živimo jest pomalo inertno i istina je da se stvari sporo rješavaju, ali mislim da su osobe s invaliditetom u boljem položaju nego što je to bilo prije petnaestak godina. Često osobe u mojoj situaciji čekaju da netko drugi poduzme nešto u njihovo ime. To smatram pogrešnim pristupom. Osobe s invaliditetom bi se trebale aktivnije uključiti u društvo, ukazivati na greške i poticati da se problemi rješavaju. Mislim da je u nama prisutana jedna vrsta straha. Strah nas je podignuti glas protiv nepravde, rezanja ili ukidanja nekih prava, jer mislimo ako se bunimo da ćemo dobiti još manje. Mislim da bi se za neke stvari ipak trebali izboriti kako bi nam svima zajedno bilo bolje, ali moramo uvijek krenuti sami od sebe, jer iz iskustva znam da ako si sam ne pomognem, neće mi nitko pomoći.

Uz veliki broj kandidata nadate li se ulasku u finale ili jednostavno uživate biti dio najpopularnijeg svjetskog talent showa?

- Prošao sam audiciju i polufinale je prilika da još jednom mogu uživati na pozornici Supertalenta. Ali ja si nikad ne postavljam granice, idem dalje i uvijek si postavljam veći izazov. Inače nikad ne bih došao dokle sam došao. Istina, snažno sam motiviran, i nadam se da ću uz podršku publike doći do finala.

Vidim uvijek ste nasmijani. Vaš smisao življenja i poruka za osobe s invaliditetom?

- Moj smisao života je glazba, obitelj i prijatelji, a osmjeh je temelj svih odnosa, jer otvara sva vrata. Ali treba ostati normalan i svoj, sa nogama čvrsto na zemlji čak i kad te društvene mreže ishvale kao što mi se dogodilo nakon nastupa na Supertalentu. Treba vjerovati uvijek u još bolje sutra i težiti boljem i ljepšem. Najviše se bojimo nekih teških trenutaka, koje svi proživljavamo, bili mi u kolicima ili ne, ali ja znam da uvijek postoji netko tko mi je u svakom trenu spreman pružiti podršku, lijepu riječ ili pomoć. Jer sam i ja takav, uvijek na raspolaganju za prijetelje i obitelj.

I zato se želim zahvaliti svima koji mi pomažu da radim ono što volim, što me podržavaju, a ja obećajem da to nije sve i imam još puno ideja i planova. Bez moje obitelji, prijatelja, osobnog asistenta, fizioterapeuta, suradnika, autora i aranžera sve ovo ne bi bilo moguće, ne s ovakvim uspjehom. A važnu je ulogu imala i vjerna publika, fanovi i navijači. Hvala i redakciji In portala na podršci i budite spremni da razvalimo još jedanput u polufinalu!

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 06.05.2016