Vojin Perić godinama govori: "Sljepoća nije ogrebotina s kojom mi možemo lako živjeti, sljepoća je teži oblik invaliditeta"

 

U zadnjih nekoliko mjeseci, možda i koju godinu, ne bih znala koliko to već traje, slušam kao i svi ostali o tome koliko i što sve primaju osobe s invaliditetom, što im zapravo treba, zbog čega loše žive, zašto ne nailaze posao, loše se školuju, zanemareni su od svoje obitelji, nemaju vršnjake za prijatelje... 
Sve to slušam i ne uplićem se jer u većini slučajeva kada se govori o OSOBAMA S INVALIDITETOM, kao da se SLIJEPE I SLABOVIDNE OSOBE ne ubrajaju u tu skupinu. 
Mnogi u prvi tren kada to kažem pitaju: "A kako ne?" E pa, lijepo ne!

Kada god govorimo o prilagodbi, misli se na rampe koje se postavljaju kako bi osoba u kolicima ili osoba koja teže hoda mogla pristupiti nekoj ustanovi. Slijepima ne smetaju stepenice. To još uvijek pokušavam objasniti ljubaznim prolaznicima koji me sretnu na tramvajskoj stanici pa kada naiđe tramvaj pitaju treba li mi pomoć pri ulasku jer stiže tramvaj sa stepenicama. A da ne govorim kako znamo i po dvije godine čekati na ozvučenje jednog križanja za kojeg grad kaže kako to križanje nije trenutno prioritetno. Nije vama gospodo, ali je nama, a mi smo ti kojima prilagodba treba. 
Zatim, osobe u kolicima i one koje teže hodaju žale se na visoke rubnike, što se slažem, ali rješenje koje se sada izvodi je samo za njih, a na štetu slijepih i slabovidnih osoba. Pločnici se u potpunosti izravnavaju s kolnikom, što je opasno za osobu koja se kreće uz pomoć bijelog štapa ili psa vodiča, vrlo lako može prijeći tu crtu i izaći na cestu!

Zatim, nedostaje asistenata u nastavi, djeci u školi nema tko pomoći, na natječaje se javljaju svakojake osobe raznih struka i profila koje katkad ni nemaju veze s pedagogijom, psihologijom ili nekom vrstom opće asistencije, bez iskustva. Roditelji su nezadovoljni, ali bolje išta nego ništa pa zajedno uče proces pomoći tom djetetu. Nisam upoznata s činjenicom da je i jedno slijepo dijete dobilo mogućnost za asistenta u nastavi, ispravite me ako griješim. A što slijepom djetetu ne bi dobro došla osoba koja će mu sa strane pokazivati predmete koje učiteljica crta na ploči ili mu pomoći proći hodnikom jer svi znamo kako djeca trče. A zamislite asistent koji zna Braillevo pismo.
Također, osobe s invaliditetom imaju pravo na osobnog asistenta, najčešće je to na četiri sata što je smiješno i premalo. Najčešće se radi o članovima obitelji osobe kojoj treba pomoći, ali... slijepe i slabovidne osobe nemaju pravo ni na kakvu vrstu asistencije, zašto? 
Slijepe i slabovidne osobe osposobljavaju se da bi bile maksimalno samostalne. Naučili su nas kretati se bilo sa štapom bilo s psom. Naučili su nas raditi na računalu, obavljati svakodnevne poslove u kući. Znamo si skuhati, oprati, opeglati, sve su nas to naučili bilo tijekom obrazovanja u COO 'Vinko Bek', bilo roditelji čija su djeca neki dio obrazovanja prošla redovno. I tu zapravo u javnosti nastaje problem jer se vidi koliko možemo, a ne shvaća se koliko nam zapravo za sve to treba i više vremena, više strpljenja, puno više prilagođene (skupe!) opreme pa i više novaca.
Pisala sam već o tome, ali samo ću izdvojiti nekoliko primjera: toplomjer za mjerenje tjelesne temperature, kućna i tjelesna vaga, satovi ... moraju biti zvučni, što višestruko poskupljuje uređaj. A da ne govorim o specifičnoj opremi kao što je zvučni alarm za razinu tekućine, programi koji "čitaju" s ekrana bilo kompjutera ili mobitela, scaneri, braillevi pisači, čitač boja...
Roditelji su nas sve podigli, odgojili i naučili raznim stvarima za cijeli život. Uz nas zasigurno i još koje dijete bez invaliditeta. Osposobili su nas za samostalan život i zaslužuju da ih pustimo u starim danima. Ne kažem da roditelji ne smiju pomoći, govorim kako nisu oni ti koji će živjeti umjesto nas i koji će stalno bdjeti nad nama, a uzmimo u obzir i činjenicu da su mnogi mladi otišli iz svojih roditeljskih domova, iz malih mjesta školovati se, ostali u većim gradovima dok su njihovi roditelji zbog posla i navike ostali živjeti na istom mjestu. 
U mom slučaju, što se odgoja tiče, roditelji nisu radili preveliku razliku između mene i starijeg brata koji nema nikakav invaliditet. Možda neke stvari nisam smjela jer nije ni bilo moguće obzirom da ne vidim, ili uzmimo u obzir da je brat 5 i pol godina stariji od mene, pa kad je on nešto smio ja sam tad bila manje dijete, sasvim logično da sam morala čekati. 
Zbog sigurnosti i povezanosti kada sam tijekom osmog razreda otišla nakratko u Zagreb ipak su mi kupili mobitel makar je brat svoj dobio tek za 18. rođendan, ali dobila sam ga jer mi je zaista trebao kako bih se čula s roditeljima. 
No, ne pričam ovdje o odgoju već o tome kako sam svakim danom sve više ljuta i kosa mi se diže na glavi kad čujem OSOBE S INVALIDITETOM i njihova prava, mogućnosti, doplatci i slično i kako je sve to (pre)veliki izdatak iz proračuna i da se upravo tu treba štedjeti i tako spašavati državu od bankrota zbog prekomjernog zaduživanja..
Dakle, sve više i više upisujemo fakultete, završavamo ih uspješno i tražimo posao. Mnogi za koje znam rade, ali većinom su to osobe sa završenom srednjom školom ili iako su završile fakultet rade prema srednjoj stručnoj spremi. Slijepi koji su završili samo srednju školu, primjerice trogodišnju u COO Vinko Bek, teže pronalaze posao pa tako najčešće ostaju kod kuće, s roditeljima i s 350 kuna pomoći! 
Aha, dobro si dragi čitatelju, pročitao. 350 kuna! Toliko dobivamo od države za život. 
Imamo mi kao i ostale osobe s invaliditetom pravo na invalidninu koja je nešto veća, a iznosi 1250 kuna, ali nju primati možemo samo ako smo radno nesposobni. Dakle, potpiši to i živiš mjesečno od te svotice. Može?
Moja želja je da se kao skupina OSOBE OŠTEĆENOG VIDA glasnije zalažemo za prava koja su nama bitna i korisna jer meni ne treba povlastica za auto-ceste, naljepnice za parkirna mjesta, povlastice na 50 % jeftiniju fiksnu liniju. Prihvaćam povlasticu na televiziju iz logičnih razloga. Gledam ono što mogu, a sami znate koliko televizijskog programa slijepa osoba može samostalno pratiti. 
Mi imamo papir zvan RJEŠENJE O INVALIDITETU kojeg nam je kako kome i kako kad izdao nadležni Zavod za mirovinsko osiguranje s kojim jasno dajemo na znanje da smo osobe tjelesnog invaliditeta s minimalno 60 % (za ostvarivanje ikakvih prava), a maksimalno 100%, ali redovito neke od nas zovu na reviziju, jer možda smo progledali, a pri određivanju stupnja oštećenja nadležne osobe u komisijama dobiju svu papirologiju i liječničku dokumentaciju s jasnim stanjem oštećenja. 
Nitko ne bi bio sretniji od mene da mi se vid jednog dana vrati. Istog bih trena uzela taj papir, vratila ga onima koji su mi ga dali i živjela bez invaliditeta. Ali ne, nekim mojim prijateljima, slijepim osobama kojima je vid trajno oštećen, redovito šalju poziv na komisiju. 
Ne znam kako je s tjelesnim invalidima, osobama u kolicima, bez ruku ili nogu, jesu li i oni na stalnoj provjeri, a nas slijepe redovito provjeravaju, živimo li sami ili imamo mogućnost živjeti s roditeljima. Koliko i gdje odlazimo samostalno, jesmo li psihički sposobni i prema tome nam se određuje novčana pomoć koja se vrlo lako i ukida. Primjerice kao samac u kućanstvu od Centra bi trebala primati 600 kuna, ali obzirom da mi je tijekom studija povremeno pokojna baka odvajala od svoje penzije i uplaćivala na račun po 1000 kn, odmah je naknada skinuta na 350 kuna, jer eto ostvarujem dodatni prihod.
I za kraj ovog teksta, a čitat ćemo se uskoro, jer bih još željela o ovoj temi pisati (a predstaviti i sva pomagala koja mi trebamo kako bismo samostalno živjeli, a što zasigurno ne možemo ostvariti primajući 350 kuna) - ne želim svoj invaliditet stavljati ispred ostalih, ali ipak ću istaknuti ono što naš predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, ujedno i slijepa osoba, Vojin Perić godinama govori: "Sljepoća nije ogrebotina s kojom mi možemo lako živjeti, sljepoća je teži oblik invaliditeta."
I postavlja se pitanje: "Čemu ulagati trud vrijeme i novac u visoko obrazovanje kad nitko tvoja znanja i kompetencije neće prepoznati na tržištu rada?"
Piše: Petra Deša

Objavljeno: 25.03.2016