Intervju, Alen Kasumović: Prvi hrvatski akademski slikar s invaliditetom

Alen Kasumović rođen je s artogripozom. Za neupućene, riječ je o bolesti mišića lokomotornog sustava kod koje su naročito naglašene kontrakture zglobova. Za većinu radnji Alen koristi usta kojima je počeo pisati i crtati u osnovnoj školi. Razmišlja zdravo, realno i osvijestio je da granice i barijere stvaramo sami, svejedno imamo li invaliditet ili ne. Još u prvom razredu osnovne škole učiteljica je prepoznala njegov umjetnički talent, a uskoro će biti prvi akademski slikar u Hrvatskoj koji slika ustima.

 

Alene, kako je živjeti s predrasudama? Jeste li postali imuni na njih ili ukazujete na nepotrebno, rekla bih i uvredljivo, sažaljenje koje ljudi vole iskazivati?

- Predrasude? Mislim da su, koliko se god to činilo neobičnim, one definitivno jedan veliki pokretač u mojem životu. Treba živjeti s njima, a prije svega znati ih prepoznati i osvijestiti da je to samo jedna prepreka, nesigurnost u pristupu nekome tko izgleda drugačije. Osobno, takvo što ne zamjeram ljudima i imam razumijevanja za to. Mislim, svakome je problem susresti se s nečim novim u životu. Čovjek se vrlo lako uhoda u rutinu, tako si čak i uredi život. Tako da kada se susretne s nečim što ne spada pod poznato nastane kratki spoj i sve se počinje ljuljati. Takvo što odnosi se na svakoga.

To se općenito odnosi na one koji su na bilo koji način drugačiji – nije za zamjeriti onima koji vas na prvu odmjeravaju, prosuđuju, koji nisu sigurni kako pristupiti, ili što god.. Takvo nešto treba znati iskoristiti i moći te zidove razbiti, a ne još više tjerati ljude od sebe.

Ujedno, predrasude, kako sam napomenuo, mogu biti pokretač. Zahvaljujući njima jačam sebe, rastem. Mislim da je općenito čovjeku potreban jedan vanjski impuls kako bi se trgnuo, ojačao, radio na sebi i rastao, a predrasude su dobar motiv, odnosno dobar poticaj!

Isto i sa sažaljenjem - ljudi ne znaju. Misle da ako netko izgleda drugačije i ako mu je potrebna pomoć oko nekih stvari da se to treba žaliti. No stvar je u tome da to i nije takav problem. Ako s time odrastate i živite, onda to i nije problem. Problem nastaje kada vas ljudi ne slušaju, ignoriraju ili to iskorištavaju protiv vas. To je jednostavno drugačiji način funkcioniranja, biti u kolicima ili što god. Takvo što ne treba žaliti.

Kako je bilo odrastati s tjelesnim ograničenjima? Kolika je uloga obitelji i na koji način ste stasali u samouvjerenu osobu koja kroči vlastitim putem?

- Ograničenja u odnosu na što? Kroz djetinjstvo pa do sada, radio sam ono što me zanimalo i okupiralo moju pažnju i energiju. Tako da nikada sebe nisam smatrao zakinutim ili ograničenim. Recimo, s dečkima iz kvarta u Zaprešiću, kao mlađi, igrao sam nogomet i bio na golu. Dogovorili bismo se da je moja visina ujedno i visina gola. Hoću reći, ako nešto izgleda drugačije, nesvakidašnje ili odstupa od normi ne znači da nije izvedivo, odnosno da "to nije to“. Postoje brojni načini da se nešto izvede i učini, samo je potrebno stvari početi sagledavati na način da ništa ne mora biti kakvo trenutno jest. Sve se može prilagoditi.

Uostalom, ako ste nešto učinili drugačije - u mom slučaju uz nečiju pomoć popeti se na kat ili tome slično- ne znači da to niste učinili kako treba, to ste učinili na svoj način. Zapravo, nema pravog načina.

Uloga obitelji je naravno bila važna. To su naši prvi međuljudski odnosi i bitno je kako stvari tu funkcioniraju, odnosno kako se postave. Kako ste tretirani i kako tretirate druge.

Možete li dati svoje viđenje društva u kojem živimo, pozitivna i negativna iskustva. Kako objašnjavate radoznale poglede, strah, sažaljenje ili bijeg od različitosti na osnovu invaliditeta?

Mislim da je društvo u kojem živimo danas podijeljeno na one koji žele i traže više i na one kojima je sasvim svejedno. Koji traže nekoga ili nešto da im servira što žele bez da bi i prstom mrdnuli. Oni prvi vide prednosti ovog jedinstvenog vremena koje nudi brojne mogućnosti. Mislim, biti u kolicima samo stoljeće ranije nije nudilo mnogo. Nije postojalo ono što sada postoji i što je sada dostupno. Čini mi se također i to da danas ljudi baš i ne prepoznaju prednosti ovog vremena te su iz tog razloga orijentirani na prošlost i tome poklanjaju više pažnje.

Nažalost, ili na sreću za cijeli svijet, kod nas oni koji traže i žele više prisiljeni su to ostvarivati izvan Hrvatske. Možda će nam se to u budućnosti ipak isplatiti. Na kraju krajeva, važno je ipak ostvariti san i realizirati ideje, gdje god to bilo!

Rođenjem ste na neki način obilježeni kao drugačiji. Jeste li se ikada doživljavali kao osobu s invaliditetom?

- Osobno, uživam u tome što sam drugačiji! To mi nikada nije bio problem. Pritom ne mislim samo na tijelo, već i na svoju osobnost. Također, pojmovi poput "zdrav“ i "oni s invaliditetom“ mi nisu značili mnogo, a tako je i danas. Ne obazirem se na takve podijele.

Važno je kako se postavite u datoj situaciji. Morate biti pristupačni kako bi vam ljudi mogli prići i ostvariti bilo kakav odnos i komunikaciju s vama. Takvo se što odnosi na sve ljude, bez iznimke!

Muškarac s invaliditetom? Mogućnosti i prepreke za upoznavanje i razvoj odnosa dok postoji ovisnost o pomoći druge osobe?

- Odnos sa suprotnim spolom? Takvo što zavisi od osobe do osobe. Generalno bih rekao da nemam problema s time. Moram priznati da sam vrlo izbirljiv i pažljiv sam s kakvim se tipovima ljudi družim. Ne mogu se požaliti na nedostatak pažnje i pozornosti od strane suprotnog spola.

Trenutno, u fazi kroz koju prolazim, nisam zainteresiran za neke odnose, tako da su odnosi sa suprotnim spolom isključivo prijateljske naravi.

Razgovarala: Božica Ravlić

 

Povezane vijesti