Damir Fatušić: Kako mlade osobe s invaliditetom u Zagrebu provode slobodno vrijeme

Kad i ako uspijem riješiti prijevoz, dolazim do najvećeg i glavnog problema. Gdje se u Zagrebu može izići? Ja osobno volim sport, žestoku glazbu, shopping, filmove i obična druženja uz piće, pa su mjesta u koja zalazim uglavnom u skladu s tim mojim preferencijama

 

Odakle početi? Vi možda još niste uočili, ali ja znam da je tekst koji slijedi relativno dugačak, pa ću u uvodu biti što kraći. Dakle, odnedavno sudjelujem u projektu Udruge Zamisli kojem je cilj ispitati, izanalizirati kako mlade osobe s invaliditetom u Zagrebu provode slobodno vrijeme. Odnosno, točnije bi bilo pitati kako ga uopće mogu provesti, s obzirom na sve izazove i barijere koje moramo zaobilaziti.

S pričom sam počeo od sebe, pa vam prenosim svoje viđenje problema zvanog slobodno vrijeme. Da, svi smo mi različiti, ali znam da će se mnogi barem dijelom prepoznati u nekim situacijama, a tko zna, možda netko sazna i nešto novo. To bi bilo sjajno. Pa zato počnimo.

Zbog sistematičnosti, svoje ću slobodno vrijeme podijeliti u dvije kategorije – ono provedeno doma i ono provedeno vani. Vrijeme provedeno doma manje je zanimljivo za naš projekt (a i inače je manje zanimljivo, siguran sam) pa ću početi od njega.

Ukratko, slobodno vrijeme doma uglavnom provodim za računalom. Razlog za to je vrlo jednostavan – i mislim da se tu mnogi prepoznaju – na računalu mi je sve pristupačno. Mogu čitati, slušati glazbu, gledati serije i filmove, surfati i komunicirati s ljudima, učiti nove stvari. To su uglavnom stvari koje me zanimaju, a na taj način ih sve mogu raditi kad god želim, bez nekakve dodatne pomoći od drugih. I to je uglavnom to, ništa posebno, ništa komplicirano.

Izlazak van je sasvim druga stvar. Tu valja napomenuti da je meni uvijek nužna barem jedna pratnja, gdje god da idem, pa tako, u slučaju slobodnog vremena, to može biti ili netko od prijatelja tko mi može i zna pomoći ili netko od ukućana. Ili, naravno, asistentica. Ovo nije nužno problem, ali i to zna biti komplikacija, jer nisu svi kompatibilni sa svim mojim željama.

Sljedeći problem je prijevoz. Iako ja imam te sreće da se mogu voziti i u osobnom automobilu, prijevoz uistinu može biti, a najčešće i je, velik problem. Tramvaji su i dalje polovično prilagođeni. Nikad (pogotovo zimi) nije zgodno dugo čekati novi, niskopodni tramvaj, a najmanje ih ima upravo vikendima. Da ne spominjem da je ponekad i u njih teško ući, nekome i nemoguće. Naravno, noću novih tramvaja nema, tako da to i nije nekakva opcija za pošten izlazak. Autobusi su po tom pitanju bolji – većinom su novi, s onim jako dobrim rampama, a takvi voze čak i noću. Ipak, osobno ne preferiram, odnosno, uglavnom izbjegavam autobuse, jer se pri neprilagođenoj vožnji (što nije rijetko!) kolica vrlo lako mogu prevrnuti. Kao najbolje rješenje (kad više nema prilagođenog taksija) ostaje ZET-ov kombi prijevoz. No, i on ima svojih problema. Nemoguće je spontano se odlučiti na izlazak, jer se prijevoz mora naručiti dan unaprijed. A i onda ga je vrlo teško dobiti, pogotovo u vrijeme koje ti odgovara. Noćne vožnje, dakako, ni tu ne dolaze u obzir. Jednostavno – ne postoje kao opcija.

Kad i ako uspijem riješiti prijevoz, dolazim do najvećeg i glavnog problema. Gdje se u Zagrebu može izići? Ja osobno volim sport, žestoku glazbu, shopping, filmove i obična druženja uz piće, pa su mjesta u koja zalazim uglavnom u skladu s tim mojim preferencijama.

Generalno gledano, što je dio grada stariji, to su mjesta za izlazak nepristupačnija. To, mislim, posebno vrijedi za kafiće i restorane – u centru se u malo koji može ući bez pomoći, uglavnom jedina opcija su terase i poneko unutarnje dvorište. Što smo dalje od centra, situacija uglavnom postaje bolja. Nažalost, većina dobrih, kultnih mjesta je u centru ili u drugim starijim dijelovima grada, pa su često nedostupna.

Slično vrijedi i za klubove. Puno ih je u centru, pa i ako su pristupačni, a uglavnom nisu, veliki problem predstavlja prijevoz zbog poželjnih i vjerojatnih kasnih povrataka.

Kina su uglavnom prilagođena, čak i ona starija u centru. Međutim, osim nekolicine takvih, priča se većinom svela na multiplekse, koji su mahom u odlično prilagođenim trgovačkim centrima. Svi multipleksi u određenom broju dvorana imaju predviđena mjesta za osobe u kolicima (koja često nisu baš na idealnim pozicijama u dvorani), ali ako nemaju takva mjesta, sasvim je moguće da se u tu dvoranu ni ne može ući u kolicima, uopće.

U kazalištima je priča drugačija. U neka se nikako ne može, a i ona u koja se može, često nisu baš najsretnije prilagođena i potrebna je pomoć. U svakom slučaju, uvijek se treba dobro raspitati prije odlaska u neko novo kazalište. Ja kao dobar primjer, od kazališta u kojima sam nedavno bio, mogu navesti HNK i Vidru – objekti nisu idealno ni potpuno prilagođeni, ali je osoblje na usluzi, spremno i zna kako pomoći, što je za svaku pohvalu.

Muzeji su bolna točka, čak i novi (Muzej iluzija, MSU). Najčešće se niti uz veliku pomoć ne može pogledati cijeli postav, što je prava šteta za grad koji zovu Gradom muzeja.

Sportske i koncertne dvorane su uglavnom u redu jer uvijek imaju predviđena nekakva mjesta za osobe s invaliditetom. Međutim, problem često nastane kad organizatori ne znaju za takva mjesta ili ih prepuste, na primjer, snimateljskim ekipama (Arena Zagreb, tebe gledam!) pa se onda loptaju s nama dok im ne dosadimo i na kraju nas zguraju negdje da ne smetamo. Katastrofa.

Za kraj, WC kao zasebna kategorija. Nažalost, puno inače dobrih mjesta tu pada, jer što mi vrijedi odličan, prilagođen rokerski kafić, ako nakon jednog pića moram natrag doma na WC u prijevozu kojeg nemam? Baš ništa. I opet, to je riješeno jedino u kinima, odnosno, trgovačkim centrima, i donekle u dvoranama. Šteta. I sramota.

Eto, to bi bilo to. Znam, sigurno sam nešto zaboravio. Ili se možda netko ne slaže sa mnom? Odlično! Javljajte svoja iskustva, pišite, žalite se. Puno nas je i različiti smo, ali ovaj problem nam je zajednički i trebamo svi raditi na njegovom rješavanju.

Da ne zaboravim, misao za kraj. Zbog svih gore navedenih problema, koji su nekada i nepremostivi, često je najbolji izbor izaći na piće u kvartu ili jednostavno pozvati prijatelje doma. Na kraju krajeva, najbitnije je dobro društvo. Čak i kada smo sami.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti