Vanjski suradnik In Portala, u novoj kolumni zgodnog naslova 'Laktom u rebra', osvrnuo se na skandalozno neduhovite istupe Mirana Kurspahića i Marija Petrekovića u emisiji 'Tvoje lice zvuči poznato, u kojoj su uvrijedili osobe s intelektualnim teškoćama i zlostavljanu djecu

Branimir Šutalo, kolumnist In Portala

Naše društvo još je uvijek daleko od one razine osjetljivosti prema javno izgovorenoj riječi koja je do ekstrema zaživjela u zapadnom svijetu, a to se posebno odnosi na SAD.

Politička korektnost, kako se naziva takva obzirnost, nešto je što naši javni govornici tek počinju usvajati, a predvodnici politički korektnog izraza u pravilu su političari koji po prirodi svoje uloge moraju paziti kako ne bi slučajno uvrijedili koju društvenu/glasačku skupinu. Kao što smo rekli, američki političari svoj su govor doveli do savršenstva tako da im je nastup očišćen i izglancan poput njihovih savršenih zubi. Jasno je da se pojave ekscesi, poput Sarah Palin i aktualnog Donalda Trumpa, ali bi i njihov nastup doživio korekciju da kojim slučajem završe u Bijeloj kući. Ne znam kako bi američka javnost i predsjednik Obama raagirali na činjenicu da se hrvatski premijer u verbalnom sukobu sa susjedima koristio frazom preuzetom iz, za američke pojmove, radikalno rasističkog vica. Na sreću, to nećemo saznati jer su naši mediji bili obzirni i nisu obavijestili američke kolege o politički nekorektnom Milanoviću. Ipak je to bio samo vic o "zapišavanju crnaca“. Možda bi mediji reagirali da je junak iz vica uz zapišavanje uzvikivao "Za dom spremni“, ali ta je priča već iza nas i na red su došli građani Prnjavora na koje se politička korektnost valjda ne odnosi. Činjenica da ovakve verbalne eskapade našeg Premijera prolaze 'ispod radara', i to u vrijeme predizborne kampanje, govori nam da je naš javni prostor još uvijek zona oslobođena od utjecaja političke korektnosti. Kritički sud i oštrica javnosti koristi se rijetko i selektivno.

Jedino područje na kojem je politička korektnost u nas pustila korijenje je svijet osoba s invaliditetom. Baš taj izraz najbolje govori o tome. Sve manje susrećemo donedavno uvriježene termine kao što su osobe s posebnim potrebama i invalidi.

Osobno, kao osoba s invaliditetom, nikada nisam pretjerano insistirao na korektnosti izraza koji se odnosio na OSI sektor. Važnije su mi bili ljudi, njihove namjere i rad od toga kako će me nazivati. No to je samo moj osobni stav i dopuštam da se svaki pojedinac ili skupina mogu osjećati drugačije. Baš zato je oporbeni Tomislav Karamarko svojedobno zažalio kad je, kako bi opisao vladajuću politiku, odabrao pridjev 'autistična'. Udruge koje okupljaju osobe s autizmom su promptno reagirale,a mediji su u svojoj selektivnoj maniri žestoko udarili po Karamarku.

Najsvježiji primjer koji je prošao potpuno nezamjećen nije umotvorina nekog političara već iza njega stoji liberalni i progresivni kulturnjak Miran Kurspahić. Taj, kako ga u medijima nazivaju, 'kritičar društvene stvarnosti', u svome nastupu kao član žirija u zabavnoj emisiji 'Tvoje lice zvuči poznato' višestruko je uvrijedio osobe s intelektualnim teškoćama, njihove bližnje i sve one koji rade s njima. Naime, Kurspahić je, ocjenjivajući nastup Maje Posavec, u više navrata istaknuo kako mu se jedino sviđa 'retardirani moment' u pjesmi, jasno dajući do znanja kako bi se pjesma eventualno svidjela 'retardiranima'.

Posebno je uši probadalo Kurspahićevo insistiranje na problematičnom pridjevu, a sve skupa ne bi bilo toliko eklatantno da se Kurspahić kroz cijelu emisiju nije bjesomučno uspinjao kako bi podsjetio da je on zapravo slučajno u toj 'pučkoj' emisiji i da on inače obitava u puno višim kulturnim sferama. Trebao je istaknuti da mu je najdraži 'ratardirani moment' honorar koji je dobio za ništa.

Ispad Mirana Kurspahića prisilio me da ovom prilikom budem odvjetnik osoba s intelektualnim poteškoćama i neželjeni promotor političke korektnosti. Zapravo mu ja osobno ne zamjeram toliko na nesretnom izrazu, koliko na činjenici da je njegov politički nekorektan govor bio cijepljen od natruha bilo kakvog humora. Htio je biti duhovit, a ispao je bezobziran i glup.

Još bezobzirniji i gluplji primjer uzaludnog pokušaja duhovitosti imali smo prilike u istoj emisiji doživjeti od Marija Petrekovića. Nažalost, ni kriva ni dužna, opet je dio priče bila Maja Posavec koja je imala zadatak približiti nam dječaka Michaela Jacksona. Mario Petreković, osoba za koju nitko ne zna koja mu je uloga u emisiji, mrtav hladan izvali kako bi Maja Posavec trebala doma zamisliti da ju otac zlostavlja pa će se tako valjda moći uživjeti u ulogu malog dječaka Michaela Jacksona. Ne znam što bi se ovdje moglo dodati. Ako su premijer Milanović, zbog političke cenzure i novinarskog priležništva, a Kurspahić zbog svoje nebitnosti, bili pošteđeni, i za hrvatske pojmove pretjerano je to što se prešlo preko Petrekovićevog korištenja zlostavljane djece za uzaludno opravdanje uloge komičara i svog bijednog honorara.

Piše: Branimir Šutalo

Objavljeno: 13.10.2015