Pogled iz kolica Ante Raosa: Pola nas je milijuna a opet se kao osobe s invaliditetom ne borimo za svoja prava
Problem je u tome što naša populacija ne vidi snagu u zajedništvu, ne vidi snagu u programu, već se pojedinci izdižu iznad svega i samo su oni pravo rješenje, samo su oni ti koji rade za osobe s invaliditetom
Sa stajališta osobe s invaliditetom vizija 'zajednica za svakoga' na početku je dvadeset i prvog stoljeća ne samo nezaobilazna, već i obvezna. Što to konkretno znači?
U ovom trenutku nemoguće je a ne primijetiti kako su osobe s invaliditetom još uvijek zakinute za mnoga građanska i ljudska prava, zbog čega su sputane u razvoju vlastitih potencijala i talenata. Stoga je neophodno ukloniti postojeća ograničenja, ispitati i ocijeniti mogućnosti i sposobnosti osoba s invaliditetom za njihovo aktivno sudjelovanje u životu lokalne zajednice. Poruka koja je poslana sad već davne 2003. godine "O nama uvijek s nama“ nema samo simboličku crtu, ona je jasna i obavezna u svim segmentima društvene zajednice. Sukladno toj poruci urbana društva značajno utječu i oblikuju većinu života svih populacija građanstva.
Danas, kada se u Hrvatskoj zahuktala izborna kampanja za novi saziv Sabora, osobe s invaliditetom su i dalje pasivni promatrači. Zakonodavac nije slijedio međunarodno potpisane smjernice (Konvencija UN-a, prijedlog Vijeća ministara EU) i osigurao mogućnost osobama s invaliditetom niti biranje, a niti da budu birani. Gledajući manjinska prava u Hrvatskoj, protiv kojih nemam ništa protiv, ne mogu ne primijetiti kako je najveća manjina, a osobe s invaliditetom zasigurno to jesu, izostavljena iz svih programa svih stranaka i svih nezavisnih lista.
Ipak krivac nije samo ovaj nakaradni sustav, nisu isključivo krivci stranke i strančice koji ne vide osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju, najveći krivac su same osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju. Problem je u tome što naša populacija ne vidi snagu u zajedništvu, ne vidi snagu u programu, već se pojedinci izdižu iznad svega i samo su oni pravo rješenje, samo su oni ti koji rade za osobe s invaliditetom. Žalosno je što nismo istaknuli više od pola milijuna građana s izazovima invalidnosti kao snagu koja može odlučiti i o predsjedniku vlade, a ne tamo nekom programčiću tipa rane intervencije, ili asistencije u nastavi. Poslodavci su se pobrinuli da imaju nekoliko događaja u kojima će postavljati pitanja kako će se i na koji način voditi gospodarska politika u Hrvatskoj, čiji je gospodarski program prihvatljiv za gospodarstvenike u Hrvatskoj. Političari svakodnevno obilaze razna seoska imanja i gradske sredine i dodvoravaju se raznim skupinama građana. Naši savezi koji je svakim danom sve više i više mudro šute i čekaju rezultate kako bi po starom dobro uhodanom modelu nakon izbora zauzeli stare pozicije. Mediji otvaraju razne, po meni nevažne, teme koje postaju udarne, ali o politici prema osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju niti slova.
Pasivnost, sebičnost, neznanje velika su prepreka u izgradnji zajednice za svakoga. Mlađe generacije koje su si uzele za pravo izdizati sebe kao vođe, ne znaju kako je politika zahtjevan i odgovoran posao koji najčešće traži kompromise i ne prihvaća uvjete, već razumno pregovaranje, ali pregovaranje u kojima se rezultati mjere u milimetarskim pomacima.
Želimo li stvarati sustav u kojem je čovjek konačni cilj i vrhunac djelovanja potrebno je predvidjeti niz aktivnosti izgrađenih na povjerenju između svih zainteresiranih dionika koji putem sustava stvaraju preduvjete aktivnoj ulozi svakog pojedinca u lokalnoj zajednici. Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju žele preobraziti vlastiti život, žele preobraziti zajednicu. Žele jednostavno da njihova građanska i ljudska prava budu priznata i realizirana. Njihova želja je ono što svi ostali u zajednici uzimaju zdravo za gotovo. Žele negdje živjeti, raditi, bolju zdravstvenu skrb, mogućnost dobrog obrazovanja, priliku da uživaju u društvu prijatelja i obitelj, odlazak na utakmice, kazališta, kina. Oni žele priliku da značajno sudjeluju u životu zajednice. Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju su nada i prilika svakog urbanog društva. Oni jednostavno žele promjene kako bi sa drugima u zajednici zajedno dijelili svoje vizije. Oni su i svjesni kako vlada ne može sama stvoriti sustav koji prepoznaje osobu s invaliditetom i dijete sa teškoćama u razvoju kao vizionara, talenta, priliku, nadu, oni znaju kako je neophodno u taj proces uključiti sve čimbenike društvene zajednice.
To su naši izazovi, to su naše obaveze, graditi društvo istih mogućnosti, oživotvoriti onu "O nama uvijek s nama“ i izgraditi dostupnu zajednicu, izboriti se za poštivanje prava osoba s invaliditetom i djece a teškoćama u razvoju, pružiti im priliku za ostvarenje ekonomske sigurnosti, kvalitetno obrazovanje i zdravstvenu skrb.
Prihvaćanje izazova invalidnosti, aktivno sudjelovanje u životu zajednice, motiviranje zajednice na prihvaćanje različitosti, prezentiranje invalidnosti kao prilike, motiviranje zajednice na stvaranje okruženja za svakog, to je put koji je naša obveza.
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 09.10.2015