Pogled iz kolica Ante Raosa: Nema slobode i sreće za osobe s invaliditetom dok je korumpirane elite
Osobe s invaliditetom najveća su manjina u Hrvatskoj, ali ta manjina, za razliku od nacionalnih manjina, nema pravo na kvotno zastupanje, nema svoje predstavnike u Saboru, ta manjina jednostavno mora živjeti po tuđim pravilima, po zakonima koji su donijeli oni koji o izazovu invalidnosti pojma nemaju
Svijet se dijeli na dva dijela: na narod i korumpiranu elitu koja upravlja politikom, a koja kaže/laže kako je narod taj koji odlučuje o svemu.
Ključne riječi takve politike su SLOBODA i DEMOKRACIJA u kojima je apsolutno sve dozvoljeno. Sam po sebi takav model ne bi bio toliko zastrašujući da ne postoje one dvije riječi AKO i ALI. Sloboda i demokracija da, ali sve do onog trenutka dok nisi takao u korumpiranu elitu. Onog trenutka kada dirneš u njih i njihovu poziciju postaješ zatucani tradicionalista, fašista, nacionalista, kriminalac, manipulator, sve ono što upravo korumpirana elita i jest.
Ovakav model slobode i demokracije preslika je komunističkog režima koji je funkcionirao na način da se izmisli laž, 'delegira' je poslušnicima koji će je podijeliti dalje, a budale će već povjerovati.
Ono što mene muči jest pitanje što je to sloboda, što je to demokracija? Za mene je sloboda slijediti vlastiti put u koji ja vjerujem, i poštivati svakoga drugoga koji slijed vlastiti put u koji on vjeruje. Ono što je važno naglasiti je da poštivanje različitosti nije pitanje izbora, već pitanje odgovornosti i časti.
U današnje vrijeme kada se preko Skypa komunicira s ljudima s drugog kontinenta na način da ih dok razgovaramo gledamo u oči, žalosno je da u našoj zemlji postoji jedan broj osoba koji ne mogu izvaditi najosnovniji dokument - osobnu iskaznicu. A mi pričamo o slobodi!?
Paradirati ulicama uz blokiranje onih koji drugačije razmišljaju, mi zovemo borba za slobodu. Ne omogućiti jednom velikom broju osoba razvoj vlastitih talenata, a pričamo o slobodi. Demokracija je oblik društvenog uređenja iz kojeg vlast proizlazi iz naroda ili, doslovno rečeno, vladavina naroda. Politička elita najčešće se poziva na slobodu i demokraciju, ali samo dok im paše. Čm se želi zategnuti malo uzde, prepustiti narodu direktan upliv u odlučivanje, e onda je to već rušenje demokracije, rušenje slobode.
Žalosno je kada osobe koje su dobile povjerenje građana pričaju o osobama s invaliditetom i tom prilikom najčešće koriste riječi u kojima uporno naglašavaju nesposobnost osoba s invaliditetom da se uključe u zajednicu, da razviju svoje talente, da budu uključeni u raspravu, u odlučivanje, ali oni 'kao socijalno osjetljivi' čine sve da im olakšaju. Glupost do gluposti. Danas su u modi razni savjetnici na svim razinama vlasti, ali ne vidjeh ni jednog načelnika, gradonačelnika (osim Milana Bandića), župana, a o premijeru da i ne govorim, da imaju nekog savjetnika koji živi izazov invalidnosti.
Osobe s invaliditetom su u svijetu najveća manjina, pa tako i u Hrvatskoj, ali ta manjina za razliku od nacionalnih manjina nema pravo na kvotno zastupanje, nema svoje predstavnike u Sabor, ta manjina ne može ucjenjivati Vladu poput nekih predstavnika nacionalnih manjina, ta manjina jednostavno mora živjeti po tuđim pravilima, po zakonima koji su donijeli oni koji o izazovu invalidnosti znaju manje nego o podbačaju uroda kukuruza u Makedoniji.
Sloboda je jednostavna i jednostavno se živi, ali osnova svega je poštivanje različitosti. Ja ne moram paradirati da bih istaknuo svoju različitost, različitost se pokazuje djelima. Nažalost, većina se različitosti primjećuje u izgledu.
Dakle, ako ste u invalidskim kolicima vi ste različit. Možda, ali ne zbog kolica već zbog stava, zbog odnosa prema okolini, zbog svojih dijela. Ray Charles bio je glazbenik koji je oblikovao poseban zvuk rhythm and bluesa i kao takav ostat će zapamćen u povijesti glazbe. To što je bio slijepa osoba nije umanjilo njegovu privrženost glazbi i nije zbog toga bio prepoznat kao osoba koja se ističe, ali je definitivno utjecalo na maksimalni razvoj njegovog talenta kojim je pokorio svijet. Svoju različitost pokazao je muziciranjem.
Ovim pitanjem želim postaviti pitanje svima nama: koliko smo takvih osoba koji su imali određene vrste talenata uskratili da budu ono što su možda mogli biti, koliko je sloboda i demokracija o kojoj danas svi govorimo omogućila osobama poput Ray Charlesa da se istaknu, da budu ono za što su predodređeni.
Gospodo, samo jedna stepenica ponekad život znači, samo jedna mala nit nam daje ili uzima, a mi imamo hrabrosti pričati o slobodi, o demokraciji u zemlju u kojoj više od pola milijuna osoba nema mogućnost niti raspravljati a kamoli odlučivati. Nisam od onih koji prihvaćaju model "daj što daš“ ili "bolje išta nego ništa“. Ja sam među onima koji su "jesam ili nisam“. Istina je, sramim se svojih kompromisa, ali nikada nisam dovodio u pitanje borbu za humanom zajednicom, za zajednicom koja poštuje izbor i mogućnost svakog svoga člana.
Stoga o slobodi i demokraciji možemo pričati onoga trenutka kada je budemo i poštovali i živjeli, kada uistinu shvatimo kako apsolutna sloboda ne postoji, kada shvatimo da je narod taj koji odlučuje, ali posebno kad shvatimo da jedan dio toga naroda čine i djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 03.09.2015