Pogled iz kolica Ante Raosa: Žalosna su poniženja roditelja djece s razvojnim teškoćama u borbi za svoa prava
Političari se razbacuju raznim demokratskim frazama, pričaju o društvu tolerancije, razumijevanja, skrbi za najugroženije. Bože, zar ja na Marsu živim!?
Nemamo vremena za voljeti, za suosjećati, za davati, za poštivati, za pomagati, za radovati se. Nemamo vremena za oproste, za utjehe, za razumijevanja, za druženja, ma nemamo vremena ni za svađanja. Ulazimo u tuđe živote, izrugujemo se tuđim posrtajima, sramimo se priznati vlastite propuste, upiremo prstom u druge, a sve samo zbog pohlepnih pojedinaca koji su nas natjerali da zaboravimo živjeti, koji su nas doveli do toga da danas samo postojimo.
Vrijeme je za spavanje! Bile su to riječi majke kada bi se u kući počelo govoriti o važnim temama, o stvarima koje nisu za uši i oči djeteta. Nikada se prepirke u obitelji ili važne odluke nisu pričale pred djecom. Danas, kada se sjetim svega toga, mislim da sam bio pošteđen mnogih razmirica, neslaganja, povišenih tonova u obitelji, a često puta možda sam i sam bio uzrok takvih situacija. Sjećam se, kada bi gosti došli u kuću kako smo mi djeca uvijek bili odvojeni u kutu i ne da nismo smjeli riječi kazati, nismo se smjeli ni nakašljati. I nije to bio strah, bilo je to poštovanje, jednostavno tako si bio naučen.
Nažalost, stvari su se promijenile, danas su djeca izložena raznim bludničenjima, danas se djeca koriste za ostvarivanje materijalne koristi, danas se djeca koriste za ostvarivanje propalih vlastitih ambicija. U svijetu u kojem je na prvom mjestu materijalno izgubile su se one čari odgovornosti, nestale su stvarne obaveze, pohlepa je uzela maha i nadjačala sve ono što je učilo čovjeka biti čovjekom. Izvrgavanje pojedinaca ruglu zbog njegove intime više je nego žalosno, nečiji filmski uratci snimljeni slučajno ili namjerno postali su teme dana u zemlji u kojoj građani umiru na kapaljke. Taj odnos kojom kapital zamagljuje oči javnosti, udaljavajući nas od stvarnih i gorućih tema, postao je alat za ostvarenje pohlepnih ambicija pojedinih financijskih moćnika kojima ništa nije sveto.
Žalosno je da mnogi roditelji djece s teškoćama u razvoju moraju svoju djecu izvrgavati raznim medijima kako bi ukazali na istinske izazove koji bi trebali biti prioritet zajednice. Žalosno je da osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju svako malo moraju dokazati svoj invaliditet kako bi ostvarili zakonom regulirana prava. Žalosna su poniženja koja proživljavaju roditelji djece s teškoćama u razvoju u ostvarenju prava djeteta, ali najveća žalost je što kroz sve to moraju proći sama ta djeca.
Političari se razbacuju raznim demokratskim frazama, pričaju o društvu tolerancije, razumijevanja, skrbi za najugroženije. Bože, zar ja na Marsu živim!? Ne mogu vjerovati to što čujem, jer ja to ne vidim, ja imam sasvim suprotnu sliku o odnosu prema najugroženijim skupinama građana.
Svijet je izgubio ono najvrjednije, izgubio je priliku usavršavati prave vrijednosti, izgubio je priliku usavršavati čovjeka. S razlogom su roditelji ne u tako davna vremena djeci uskraćivali razne informacije, s razlogom su čuvali njihove umove od raznih prepucavanja i podmetanja, s razlogom su ih čuvali od zloupotrebe njihovog izgleda. S razlogom su roditelji djecu učili odgovornosti i obavezama i nisu dopuštali da netko pređe granicu i iskorištava ih za razne pohlepne ambicije. Ali sve su to zatucana mišljenja, sve su to tradicionalne vrijednosti, sve je to staromodno. Griješimo, jako griješimo prema vlastitoj djeci. Razni reality showi djeci uskraćuju vrijednost učenja upornosti, borbe, vjere, poniznosti, jer danas se preko noći postaje zvijezdom koja sjaji dok su svijetla pozornice upaljena, dok mediji zarađuju na nevinim i naivnim dječjim licima. Ta djeca preko noći se dižu u nebesa, ali kada se vrate u zbilju shvate kako je to bio samo trenutak u kojim im je pružena navodno prilika, ali eto nisu bili te sreće da je iskoriste.
Razni mentori koji su slučajno dobili priliku sjediti u ocjenjivačkom žiriju tako se lako poigravaju sa sudbinom djece koja uslijed nepravednih odluka, a koje su najčešće, zapadaju u tešku psihičku krizu.
Vjerujte mi, plače mi se. To nije sustav koji zagovara odgovornost, to nije sustav koji zagovara obaveze, to je reklama pohlepi i nemoralu, to je iskorištavanje i mladih i potrebitih i djece za ostvarenje što većeg profita. Eh, kad bi samo imali vremena sjetiti se koliko je lijepo kad voliš, kad praštaš, kad daješ, kad suosjećaš, kad bi samo imali vremena i zavirili malo u dvorište roditelja djece s teškoćama u razvoju, kad bi imali vremena za razgovor i razumijevanje potrebitih, ponovno bi nam se dogodio život. Ponovno bi naša svakodnevica postala bogatija za susjeda, za prijatelja, za brata, ma za sve ljude dobre volje.
Život je igra, dragi moji, u kojoj nam se dogodi protivnik, ali smo mi ti koji biramo pravila, zato šaljimo djecu spavati kad je vrijeme za spavanje i učimo ih živjeti, a ne samo postojati.
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 05.06.2015