Pogled iz kolica Ante Raosa: Sve nelogičnosti kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom
Ne želim da me se shvati kako sam protivnik kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, ali sam definitivno protivnik ovakve primjene zakona
Prošlo je tri mjeseca od početka primjene zakona o kvotnom zapošljavanju osoba s invaliditetom. Ministarstvo rada i mirovinskog osiguranja, zajedno sa Zavodom za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, izašlo je u javnost s podacima o provođenju aktualnog zakona. Tako se navodi kako je 8.300 poslovnih subjekata u obavezi zapošljavanja osoba s invaliditetom ili u protivnom podliježu sustavu plaćanja kazni u visini od 30 posto minimalnog bruto osobnog dohotka, što ukupno iznosi 905 kuna po nezaposlenoj osobi s invaliditetom.
U izvještaju, kako je to prenijela jedna nacionalnoj TV mreži, podaci su slijedeći: 8.300 tvrtki ima obavezu zaposliti osobu s invaliditetom, no nigdje se ne navodi broj osoba s invaliditetom koji se treba zaposliti, što je veliki nedostatak izvještaju.
Nadalje, navode se podaci kako je do sada zaposleno 400 osoba s invaliditetom, što je, moram priznati, jako pohvalno, ali onda se iznosi podatak kako je tek tisuću poslodavaca u potpunosti ispunilo obavezu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Postavlja se logično pitanje: kako je moguće da tisuću tvrtki u potpunosti zadovolji kvotu, ako je zaposleno svega 400 osoba s invaliditetom? Ako su određene tvrtke bile u obavezi zaposliti minimalno jednu osobu, matematički gledano trebalo je biti zaposleno još barem 600 osoba s invaliditetom. Postoji druga mogućnost, naime da su se te tvrtke odlučile platiti kaznu, što bi za 600 nezaposlenih osoba s invaliditetom za tri mjeseca ukupno iznosilo 1.629.000 kuna. Opet se postavlja logično pitanje gdje je uplaćen taj iznos, da li na račun Ministarstva financija ili na račun Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, što je zakonom i predviđeno.
Također, poslodavci imaju mogućnost stipendirati studente s invaliditetom, što je opet nejasno jer se nigdje ne navodi koliko se od 1. siječnja 2015. godine stipendira studenata koji žive određeni izazov invalidnosti. Nadalje, u izvještaju se navodi kako je 5500 tvrtki djelomično ispunilo obavezu sukladno zakonu o kvotnom zapošljavanju osoba s invaliditetom. Dakle, o ovom dijelu izvještaja možemo svašta reći, jer se podatak "djelomično“ može tumačiti na razne načine i uvijek ostati zagonetka. Ako se radi o tome da je netko zaposlio jedan broj osoba s invaliditetom, ali ne onoliko koliko je obavezan sukladno kvoti, to nam pokazuje koliki je manjkav i nepotpun izvještaj u kojem nedostaje broja obavezno zaposlenih osoba s invaliditetom sukladno zakonu o kvotnom zapošljavanju.
Moram naglasiti kako to nisu mala sredstva koja se mogu uprihodovati od tvrtki u obavezi. Ako govorimo o minimalno jednoj zaposlenoj osobi s invaliditetom u 5.500 tvrtki, taj iznos za tri mjeseca penje se na cifru od 14.932.500 kuna, što bi na godišnjoj razini iznosilo ukupno 59.730.000 kuna, što se do sada uplaćivalo iz državnog budžeta za potrebe subvencija za zapošljavanje osoba s invaliditetom iz Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Možda je taj iznos za desetak milijuna kuna bio i veći, ali ću pokazati kako je i taj dio namijenjen financiranju od strane samih poslodavaca.
Isto tako, u izvještaju se navodi kako 1000 tvrtki nije ispunilo zakonsku obavezu po zakonu o kvotnom zapošljavanju osoba s invaliditetom, te ih uskoro očekuju računi za isplatu kazni predviđenih navedenim zakonom. Svi oni koji su pomno čitali ovaj tekst vidjet će kako je u izvještaju, bez obzira na njegovu manjkavost, elaborirano minimum radnih mjesta za 7500 tvrtki. Postavlja se logično pitanje gdje je nestalo onih 800 tvrtki koje su također u obavezi kvotnog zapošljavanja, a govorimo isključivo o jednoj zaposlenoj osobi s invaliditetom po poduzeću. Ako tih 800 tvrtki također ne poštuju navedeni zakon, postavlja se pitanje zašto prema njima ne idu naplate kazni sukladno zakonu. Taj iznos nije zanemariv kada su u pitanju sredstva za zapošljavanje osoba s invaliditetom i na godišnjoj razini iznosi 8.688.000 kuna. Ako se sve zbroji i oduzme, Vlada RH u potpunosti miče opterećenje zapošljavanja osoba s invaliditetom iz državnog proračuna i stavlja ga na teret poslodavaca, što je definitivno opterećenje posrnulom gospodarstvu.
Ne želim da me se shvati kako sam protivnik kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, ali sam definitivno protivnik ovakve primjene zakona. U samom startu zakon je trebao osigurati svu infrastrukturu koja bi omogućila provođenje ovakvog zakona, što u ovo trenutku nije realizirano. Ne postoje jedinstveno tijelo koje bi trebalo vještačiti preostale radne sposobnosti kod osoba s invaliditetom, nismo proveli razna istraživanja o kompetencijama i sposobnostima osoba s invaliditetom, kao ni o potrebama tržišta rada. Nismo naveli izvor sredstava odakle i će se financirati aktivnosti predviđene zakonom. Nismo uspostavili prateće službe koje će nadzirati proces zapošljavanja osoba s invaliditetom. Također nismo omogućili poslodavcima mogućnost suradnje s onim tvrtkama ili udrugama koje već zapošljavaju osobe s invaliditetom po modelu pružanja određenih koncesijskih poslova ili razmjene raznih poslovnih dobara. Dakle, nedostaje niz važnih koraka u uspostavi jednog tako važnog zakonskog okvira.
Često se pozivamo na zemlje članice Europske unije ili naše susjedne zemlje, Austriju i Sloveniju, od kojih smo takoreći i prepisali Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, ali smo zanemarili obaveze koje na sebe preuzima zakonodavac u procesu zapošljavanja navedene skupine, a prisutan je kod navedenih zemalja.
Ovim tekstom samo želim potaknuti sve zainteresirane da ponovo sjednu za stol i doslovno stavku po stavku pretresu zakonski okvir, kao i prateće pravilnike, kako bi u bliskoj budućnosti pokazali koliki su potencijal osobe s invaliditetom i koliki je interes zajednice u procesu integracije osoba s invaliditetom kroz sustav zapošljavanja i maksimalnog osamostaljenja osoba s invaliditetom. Naglašavam, invalidnost nije problem, problem je prihvaćanje i prepoznavanje invalidnosti u zajednici, kao potencijala i prilike.
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 23.04.2015