U ovo trenutku možemo biti što god hoćemo, baviti se sa čim god želimo, ići gdje nas je god volja, ali mi ćemo uporno provoditi vrijeme sjedeći ispred kompjutera i čuditi se odakle ta sva slikovna ljepota dolazi

Tko su ti koji snimaju te snimke, od kuda im volja da napuste toplinu doma i lutaju po krajolicima  diljem svijeta. Mi koji svako jutro ustajemo na istu stranu kreveta, jedemo isti doručak idemo na isti posao, ne mareći što smo sve to radili i jučer. Mi se čudimo životu za kojeg nemamo ni volje ni vremena, jer smo prestali osjećati život, prestali smo osjećati mirise jutra, hrane, prestali smo osjećati okus i bistrinu vode.

Svaki dan bi trebao biti neka nova avantura, neka nova dogodovština kojom se ističe naša različitost, ali ne kao snaga ili veličina, već kao ljepota koja je dostupna svakome. Znači li ovaj odnos prema životu da nam je prestalo biti važno, da smo postali samo oružje u rukama moćnika kojima je jedino važna moć. Hranu, vodu, zemlju, osnovne životne potrebe mi smo prepustili eliti koja nam zauzvrat daje bezvrijedni papir pomoću kojega nas kontrolira. Mi im gradimo ceste koje moramo platiti da bi se njima vozili, mi radimo automobile koje nam oni prodaju, izvore vode smo im prepustili da bi je od njih kupovali u plastičnim bocama, zemlju koja je naša moramo njima platiti da bi sebi dom sagradili. Hranu koju proizvedemo na našoj zemlji moramo njima prodati da bi je oni nama prodali po duplo većim cijenama. Stalno nas nečemu uče da bi nas što više zatupili, podučavaju nas kako da druge učimo podučavati, u modi je cijeloživotno učenje, kada ćemo raditi i zaraditi, ako čitav život učimo.

Puna su im usta volonterizma, ali nikoga od njih nisam vidio da volontira. U biti uče nas kako ostati isti, kako ništa ne poduzimati, kako ništa ne mijenjati, uče nas da znamo što ćemo raditi, ali i ne da znamo što mi to i za koga radimo. Jedan bivši američki predsjednik je jednom prilikom rekao „kontroliraj naftu kontrolirat ćeš države, kontroliraj hranu kontrolirat ćeš svijet, kontroliraj novac kontrolirat ćeš ljude“.

Danas ta mala grupa elite kontrolira i hranu i naftu, i vodu, i novac, oni kontroliraju sve. Mi smo njihove sluge kojim upravljaju daljinskim upravljačem kojega su instalirali u politiku i medije, oni kontroliraju nas, ljude. Sjetim se vremena djedova i baka nisu bili gladni, nisu bili goli, nisu bili žedni, nije im bilo hladno, za banku nisu ni znali da postoji, a nije im ni trebala jer nisu imali novca i uz sve to bili su nasmijani, bili su veseli. Njima novac nije bio problem, nisu ga imali. Nisu se trovali raznim farmaceutskim proizvodima kada bi se prehladili, kada bi ih boljelo, nisu kupovali meso i zelen, sve su sam uzgajali na svojoj zemlji. Oni su razgovarali, išli su na oranice, sijali su raznu intradu, pili su kišnicu, vino u koje nije bilo raznih bisufita, ali njima je bilo važno, oni su imali vremena, njima nije bilo teško. Oni su jeli smokvu sa stabla nisu je trebali guliti, nije bila prskana pesticidima. Danas uz sve te mogućnosti koje nam tehnologija pruža ostali smo bez ičega, ostali smo goli i bosi, ovisni o šačici moćnika koji diktiraju uvjete života. Ono što je najgore to nam se predstavlja kao naša realnost. Ta šačica moćnika, ti Bogovi novca upravljaju svijetom kako njima paše, iako njima novac nije važan novac je njima sredstvo, njima je važna moć.

Do kada ćemo biti ta mala sitna stvorenja, podane sluge koje se drže one „Bolje išta nego ništa“ ili „Daj šta daš“. Do kad ćemo prekriženih ruku gledati život kako nas zaobilazi, dokada ćemo se prodavati za bezvrijedni papir koji je u biti samo naš kontrolor, do kada ćemo služiti zemaljskim Bogovima novca. Dokada ćemo biti samo goli ratnici u ratovima koji njima trebaju, dokada ćemo graditi i stvarati i od njih to kupovati. Do kada ćemo se veseliti pučkim kuhinjama i socijalnim zadrugama? Do kada?! Kada ćemo shvatiti da smo mi većina, kada ćemo se maknuti ispred kompjutera i televizora i početi donositi odluke samostalno, biti svoji, vjerovati u sebe i borit se za sebe. Kada ćemo pokazati da smo mi važni, da nam je stalo, da se ne bojimo, kada ćemo tražiti da se prizna realna vrijednost našeg rada. Vrijeme je da nađemo vrijeme, vrijeme je da kažemo novac kojim nas plaćate nema tu moć da nas možete kontrolirati, mi smo svoji, mi znamo što i za koga radimo. Kada ćemo shvatiti da ništa ne možemo imati, možemo samo koristiti. Život znači otvoriti i zatvoriti vrata, što je bilo prije nego što smo otvorili vrata i što će biti nakon što ćemo ih zatvoriti ne znam, ali znat ćemo da smo bili tu i znat ćemo je li vrijedilo.  Pitam se isplatili se šutjeti zbog bezvrijednog papira, služiti Bogovima novca ili glasno se boriti da bi mogli jednog dan prije nego zatvorimo vrata reći VRIJEDILO JE?!

 

Tekst: Ante Raos                                                                                                                                                            

                                                                                                                                                                

 

Objavljeno: 09.04.2015