Pogled iz kolica Ante Raosa: Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj uživaju sva prava, ali ih ne mogu 'konzumirati'
Ne želim isticati izazove osoba s invaliditetom kao prioritet, ali moram se upitati koliko smo mi to kao društvo posvećeni zagovaranju prava svakog pojedinca ako ne obraćamo pažnju na populaciju koja u svjetski razmjerima broji oko 12 posto ukupnog stanovništva
U četvrtak, 12. ožujka, zastupnici će na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta glasovati o “Godišnjem izvješću o ljudskim pravima i demokraciji u svijetu za 2013. godinu i politici Europske unije u tom području”.
Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Jozo Radoš (HNS) podržao je usvajanje spomenutih spornih odredaba u završnoj verziji Izvješća, kojima se proziva Republiku Hrvatsku i njezine građane zbog referendumskog odlučivanja o ustavnoj zaštitu braka i nameće redefinicija braka svim državama članicama EU.
U početku, kada sam čitao ovaj tekst, bio sam više nego oduševljen s gospodinom Radošom, pojavio se netko tko je imao snage izdignuti se iznad okvira nacionalnog i stati u obranu digniteta i dostojanstva svakog pojedinca. Kada pročitate jedan tekst koji počinje sa borbom za ljudska prava, tada kod svakog pojedinca pada onaj zastor pripadnosti, nacionalne osviještenosti, tada je pred nama Čovjek i njegovo pravo, njegovo dostojanstvo, njegovo pravo na izbor, njegovo pravo na život.
Ali poslije svakog oduševljenja dolazi naglo razočarenje ili otrježnjenje. Naime, ta ljudska prava svela su se samo na jedno ime - referendum o braku. Nisam od onih koji žele polemizirati ili dovodit u pitanje pravo bilo kojega pojedinca, ali ovo me uistinu degradira i kao čovjeka i kao osobu koja živi izazov invalidnosti. Nisam ovdje da bih nekome sudio ili presudio, samo želim ukazati na ogroman propust koji se provlači kroz tezu ljudskih prava. Zar je moguće da ćemo govoriti o ljudskim pravima samo zbog prava na brak pojedinih manjinskih skupina, zar je to stvarno top izazov u ovoj našoj državi, zar je to ključ problema svega onoga što nam se događa ili je to banaliziranje svih ostalih izazova u odnosu na jedan, koji je ruku na srce meni beznačajan.
Zemlja u kojoj jedan dobar broj građana hranu iskopava ispod zapadnih padina kontenjera, zemlja u kojoj je besplatno školovanje, a svaki mjesec na školovanje jednog djeteta potrošite plaću ako imate sreće primiti je, zemlja u kojoj pojedinci zbog svojih fizičkih mogućnosti ne mogu prići institucijama koje izdaju najosobnije dokumente, zemlja u kojoj se posao može dobiti isključivo na karticu neke stranke ili strančice, zemlja u kojoj jedan broj djece ne mogu imati jednake uvjete za školovanje, zemlja u kojoj se nitko ne buni, a ništa ne valja, zemlja u kojoj imate sva prava, a ne možete ih ostvariti, zemlja u kojoj je i korupcija i mito po zakonu, zemlja u kojoj je lihvarenje zakonom regulirano, ta i takva zemlja ima problem braka istospolnih zajednica, a sve ostalo je nebitno.
Teško mi je razumjeti, a pogotovo prihvatiti borbu za ljudska prava, dok zaobilazimo one kojima je najteže, one koji nemaju pravo glasa, ali niti mogućnost izbora. Pitam se do kada će se slika o ljudskim pravima širiti jednostrano, sebično, ali posebno teatralno, sebično – teatralnim istupima samo želimo zagovarati banalne potrebe, a ne one istinske izazove sa kojima se suočavaju pojedinci i manjinske grupacije.
Ne želim isticati izazove osoba s invaliditetom kao prioritet, ali moram se upitati koliko smo mi to kao društvo posvećeni zagovaranju prava svakog pojedinca ako ne obraćamo pažnju na populaciju koja u svjetski razmjerima broji oko 12 posto ukupnog stanovništva.
Znam kako će Europski parlament izglasati ovo i ovakvo izvješće, ali moraju biti svjesni toga, kako izglasavanjem spomenutoga oni sami krše ljudska prava.
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 11.03.2015