Pogled iz kolica Ante Raosa: O Bože, jesi li Ti poslao Kolindu Grabar-Kitarović da prepozna snagu osoba s invaliditetom?
Sretno Predsjednice, i ne zaboravite da u našoj lijepoj domovini žive i osobe koje se kreću u invalidskim kolicima, pomoću štaka, slijepi i slabovidni, gluhi i nagluhi, osobe koje imaju različite intelektualne izazove... svi oni imaju dušu koja osjeća i bol i radost, svi oni žive i vole živjeti
Poznato je kako su zbog izazova invalidnosti mnoge osobe uskraćene za najosnovnija ljudska prava. Nedostatak brige, pomoći, podrške iz čitave međunarodne zajednice... uzrok su mnogih ograničenja s kojima je suočena naša populacija.
U međunarodnim okvirima raste pokret za prava osoba s invalidnosti pod motom "Ništa o nama bez nas“, koji je, nažalost, u većini zemalja samo prazna parola kojom se koriste pojedinci kako bi pokazali svoju upitnu socijalnu osjetljivost. Nijedno društvo ne može tvrditi da se temelji na pravdi i jednakosti, bez uključenosti osoba s invaliditetom u donošenju odluka, kao ravnopravnih članova zajednice.
Ako se usudimo definirati iskustvo stečeno živeći izazov invalidnosti, ne možemo a da ne zaključimo kako je invalidnost samo stanje koje možda utječe na oblikovanje pojedinca, ali ga ne umanjuje kao osobu, kao čovjeka koji ima pravo živjeti i uživati svoje pravo.
Na nedjeljnoj inauguraciji novoizabrana je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović najavila novo zajedništvo, no mora znati kako te Hrvatske neće i ne može biti ako u njoj osobe s invaliditetom ne budu uključeni ravnopravno s ostalim pripadnicima hrvatskog naroda i predstavnicima nacionalnih manjina u donošenje i predlaganje odluka, posebno onih koji su od interesa za našu populaciju.
Moram reći kako sam se osjećao ponosno tijekom i nakon inaguracijskog govora Predsjednice RH i ujedno se upitao: Bože jesi li nju poslao? Je li Ona poslana da prepozna snagu i potencijal osoba s invaliditetom, je li Ona poslana da ukaže na važnost sustavnosti brige za osobe s invaliditetom. Je li Ona poslana da odgovori majkama djece s teškoćama u razvoju, koje se pitaju: "Što će biti s mojim djetetom kad mene više ne bude?“ Je li Ona poslana da potakne zajednicu da čuje glas i potrebe svakog djeteta, svakog čovjeka.
Ne znam i vrijeme će pokazati. Danas, četiri dana nakon inauguracije, kad je Predsjednica i zakonski preuzela ured na Pantovčaku, želim reći: Sretno Predsjednice, i ne zaboravite da u ovoj našoj lijepoj domovini žive i osobe koje se kreću u invalidskim kolicima, pomoću štaka, osobe koje su slijepe i slabovidne, gluhe i nagluhe , osobe koje imaju različite intelektualne izazove i svi oni imaju svoje ime i prezime, svoj OIB, svi oni imaju dušu koja osjeća i bol i radost, svi oni žive i vole živjeti. Oni vjeruju u Vas, oni vjeruju u Vaše poslanje, u Vaš put, u Vaše novo zajedništvo. Oni vjeruju kako ste u tom zajedništvu rezervirali mjesto za njih i njihove vrijednosti.
Možda su ponekad neaktivni, pasivni, možda ponekad traže privilegije, možda su često puta zapostavljene i isto tako nekad znaju biti i sebične, ali to je samo zato jer ne znaju za drugačije. Zato i ne žele ništa više osim istu priliku, istu šansu za samostalnost, za pravo na odlučivanje, za život.
I na kraju želim naglasiti kako se nadam da ćemo svi mi ukazati kako našom različitošću možemo izgraditi novo zajedništvo, to je obaveza i odgovornost svih nas, a ne samo Predsjednice RH. Ako tako razmišljamo, onda ćemo i mi moći s osmjehom na licu kao i naša Predsjednica reći: "Ja vjerujem u tebe, zemljo moja Hrvatska!“
Piše: Ante Raos
Objavljeno: 19.02.2015