Intervju, Ante Raos: 'Drugo lice invalidnosti' zagovara drugačiji pristup izazovima osoba s invaliditetom
Ante Raos, predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, čovjek je koji godinama svojim pozitivnim životnim stavom motivira zajednicu na drugačiji pristup rješavanju izazova s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Intervju za In-Portal dao je povodom projekta "Drugo lice invalidnosti“ kojeg Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije provodi u partnerstvu s Udrugom za edukaciju i rehabilitaciju Visoki Jablani iz Rovinja, a koji za cilj ima promicanje zapošljivosti osoba s invaliditetom.
Skokom u more prije 31 godinu stekli ste invaliditet. Koliko je taj trenutak imao utjecaja na Vaše stavove o životu i oblikovao Vas kao čovjeka. Jeste li pronašli mir potreban za svladavanje životnih prepreka?
- Nikad ne znate što vam život u određenom trenutku želi reći, niti na koju vas stranu želi uputiti. Bio sam tada momak sa 21 godinom života, završenom školom i odsluženim vojnim rokom. Mislio sam sada sam slobodan i mogu što hoću. Nažalost, ja sam u to vrijeme bio "lutalica“. Niti sam znao kuda i što želim. Kao da sam bježao od samoga sebe. Bio sam kao slijepi putnik na brodu. I onda se dogodio taj skok, trenutak koji je u meni promijenio kako život, tako i shvaćanje vrijednosti života. Iako sam se osjećao bespomoćno, na početku nisam sumnjao da ću ponovo biti onaj Ante koji je mogao sve, koji je uvijek bio spreman na pjesmu i veselje, koji je sve što bi zaradio znao potrošiti za prijateljstvo. Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam shvaćati da su neke životne vrijednosti nepovratne, a preda mnom izbor živjeti ili postojati. Shvativši da mi je povjereno na ovom proputovanju svjedočiti izazov invalidnosti, shvatio sam da sam ja prilika i potencijal zajednici. Moram reći kako je izazov invalidnosti najvećim djelom utjecao na mene kao osobu i moje životne prioritete. Iako mi je bilo potrebno oko tri godine života da prihvatim istinu, vjerujte mi da te tri godine nisu bile uzaludne. U njima sam naučio temelje života tj. vrijednosti borbe, upornosti i vjere. Shvatio sam što to znači biti posvećen nečemu ili nekomu i dati ono najbolje od sebe za sebe. Kada prihvatite istinu, kada ste spremni živjeti istinu, tada doživite tu radost, doživite taj mir koji je preduvjet svega, a uči kako svaki trenutak može biti radost, a jedno i drugo je neprocjenjivo.
Koji su bili vaši životni prioriteti prije stradanja ili, kao što kažete, povjerenog svjedočenja izazova invalidnosti te u kojoj mjeri ste bili upoznati s problematikom osoba s invaliditetom? Jeste li i Vi bili među onima koji su 'okretali glavu'?
- Nažalost, i ja sam kao i ostali mladi ljudi bio daleko od onih koji su u osobama s invaliditetom prepoznavali vrijednost i vidjeli čovjeka koji ima znanje i potencijal, te je šansa zajednice. Nažalost, okretao sam glavu jer nitko me nije uputio u mogućnosti osoba s invaliditetom. Kada gledam na današnji model školovanja, sa žaljenjem moram istaknuti kako u školskom sustavu imamo seksualni odgoj, protiv kojeg velikim dijelom nemam ništa protiv, ali mi ni danas ne odgajamo djecu i studente o izazovima i potencijalima osoba s invaliditetom, što je za mene nepojmljivo. Već sam rekao kako sam bio lutalica, imao sam tisuću želja, ali nisam znao kako ostvariti niti jednu. Stjecanjem izazova invalidnosti našao sam se u situaciji da sam morao učiti o temama koje su meni bile prije nevažne, morao sam izabrati, donijeti odluku i to me je počelo oblikovati kao čovjeka. Tada sam shvatio da ću morati puno raditi na sebi, razmišljati prije nego nešto odlučim i prije svake odluke razmisliti o posljedicama. Istovremeno me je uputilo da živim život ispisan istinom. Učilo me da budem ono što danas jesam, ali isto tako da nikad ne smijem stati jer učenje i rad na sebi traje dok smo živi. Naučilo me da širim poruku kako je glupo okretati glavu od bilo čega jer nikada ne znate kada se to i vama može dogoditi.
Kažete da ste prve tri godine tražili sebe ne prihvaćajući invaliditet. Je li to bilo Vaše nepoznavanje problema s kojima ste se suočavali ili nerazumijevanje obitelji i okoline?
- Teško je mladoj osobi naći se u situaciji u kojoj sam bio, s roditeljima koji su se borili da ozdravim, s mjestom koje se i danas pita je li mi išta lakše. Nitko meni nije želio loše, to odgovorno tvrdim, ali stvari su se tako posložile da je za mene ispalo najgore. Ja nisam bio bolestan, jer invalidnost je stanje, tako da moja majka i danas očekuje da ponovno trčim. Ne samo majka, već cijela zajednica. To je moja osobna borba koju ne vjerujem da ću ikada dobiti. Moji roditelji su činili sve da bi se ja vratio u prvobitno stanje i mislili su da to može medicina. I mogla je, ali način na koji je to radila samo ga je pogoršala. Mjesto u kojem sam živio bilo je uz mene i ljudi su mi željeli sve najbolje. No nitko nije prepoznao potrebu za rampom za ulazak u more, mogućnost da će im nekada doći i neki turist koji će u kolicima poput mene trebati tu rampu. Ne, oni su očekivali i očekuju da ja ponovno trčim. Tri godine života bile su škola koja me naučila da znam donijeti odluku i donio sam je. Odlučio sam živjeti i uživati u životu, a ako budem patio, patit ću jer sam ja tako izabrao. Odlučio sam se boriti za sebe, ali i za sve oko sebe. I danas moram reći, za sve svoje propuste i neostvareno odgovoran sam isključivo ja. Moje nepoznavanje izazova invalidnosti natjeralo me da se posvetim nekim vrijednostima puno više nego što sam mislio da mogu. Bit je u tome da sam tako jačao u sebi sposobnost za izbor, učenje i prepoznavanje pravih moralnih vrijednosti.
Kada ste se odlučili aktivno baviti problematikom osoba s invalidnosti i što Vas je na to ponukalo?
- Svaki pojedinac s invaliditetom, manje ili više, uključen je na ovaj ili onaj načinu u te izazove. Pitanje je samo što govorimo i koju poruku šaljemo. Ako smo kao pojedinci zainteresirani za sebe kao osobu, ako smo posvećeni sebi i svojim željama, logično je da ćemo učiniti sve kako bi to i ostvarili. Nažalost, imamo i velik broj osoba s invaliditetom koji nemaju motiv da budu aktivni članovi zajednice, nemaju dovoljnu podršku roditelja da se uključe, da razmišljaju i odlučuju svojom glavom. Nadaju se boljitku kojeg čekanjem nikada neće ostvariti. Ja sam već od malih nogu naučen biti odgovoran i raditi. Kao takvomu lako mi je bilo prihvatiti nove izazove kada sam prihvatio istinu i počeo istinski živjeti izazove invalidnosti. Za sve što u životu radimo mora postojati onaj unutarnji razlog koji nas potiče da ustrajemo i ne odustanemo. Na rezultat ne možemo utjecati, ali je važno da smo dali najbolje od sebe u korist onoga što nas raduje, što nam daje onu unutarnju radost koja nas i podržava u našoj borbi. Takve izazove mislim da trebamo živjeti bez obzira jesmo li osobe s invaliditetom ili ne. Živjeti život punim plućima je najljepše što nam se može dogoditi. Zato je i bilo lako odlučiti se za aktivnu ulogu u zajednici.
Godinama ste aktivan član u udruzi, poznat kao pokretač niza humanitarnih akcija i projekata koji pokazuju drugačiji pristup rješavanju problema s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Koja je uloga OSI udruga u svim tim aktivnostima?
- Razvoj bilo kojeg projekta zahtijeva tim ljudi koji će biti uključeni u realizaciju određene ideje, stoga ne volim govoriti o sebi kao pojedincu koji ima neke veće zasluge. Jednostavno u svakom projektu vodim svoje bitke i koristim alate za koje mislim da su mi potrebni, a projekt je za mene prije svega zajedništvo u službi čovjeka. Danas, kada gledam na situaciju oko osoba s invaliditetom, mislim da smo zaboravili ono najvažnije. Zaboravili smo čovjeka! U zadnje vrijeme cilj su nam postale naše udruge, a mi smo međusobno postali jedni drugima konkurencija. Sve se to događa uslijed nedostatka sredstava i natjecanja tko je dobio više sredstava. Mislim da to nije dobro za osobe s invaliditetom, a niti općenito za društvo u cjelini. Vrijeme je da se ujedinimo, da svi zajedno sjednemo za stol, istaknemo prioritete i pokažemo put. Ne da molimo za njega, već da zahtijevamo. Zajedno smo snaga koja odlučuje, koja na kraju krajeva i bira, ali i treba biti birana. Mislim da su udruge nezaobilazni čimbenik u rješavanju izazova osoba s invaliditetom i u tom pravcu udrugama osoba s invaliditetom treba omogućiti maksimalnu kreativnost i osloboditi ih administrativnih poteškoća, što je moguće postići transparentnim financiranjem osnovne djelatnosti. Tako će udruge maksimalno moći iskoristiti mogućnosti EU fondova. Bitno je stvoriti sustav koji je spreman odgovoriti na sve izazove u kojima se nađe osoba s invaliditetom. A projekata je bilo, ima ih i bit će ih. Mi trebamo podršku zajednice koja prepoznaje osobe s invaliditetom kao potencijal i priliku.
Što vas je navelo na projekt "Drugo lice invalidnosti" i koje ciljeve planirate njime ostvariti?
- Drugo lice invalidnosti zagovara jedan drugačiji pristup izazovima osoba s invaliditetom. Projektom želimo da osobe s invaliditetom imaju mogućnost sami sebe prezentirati poslodavcima. Želimo omogućiti direktnu komunikaciju između poslodavaca i osoba s invaliditetom putem foruma koji je velikim djelom sličan Facebooku. Istovremeno želimo omogućiti obiteljima, politici, civilnom sektoru, javnim osobama i širokoj društvenoj zajednici mogućnost da svojim prijedlozima, idejama, kritikama stvaramo bolje uvjete u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Moram naglasiti kako smo i mi u Mreži udruga osoba s invaliditetom Dalmacije i u Udruzi za rehabilitaciju i edukaciju VISOKI JABLANI iz Rovinja pronašli jedan zajednički interes koji nas u budućnosti vodi prema internet burzi rada za osobe s invaliditetom. Dosadašnje aktivnosti i reakcije na njih pokazuju da smo na pravom putu, ali tek nakon kampanje koja počinje sredinom devetog mjeseca u gradu Osijeku, te se odvija u još pet gradova: Varaždinu, Zagrebu, Dubrovniku, Puli i završna događanja u Splitu, znat ćemo što smo i koliko učinili. Projekt promiče tzv. socijalni model invaliditeta i integraciju osoba s invaliditetom u društvo kao ravnopravnih građana. Obuhvaća sve najznačajnije aktere u tom procesu, počevši od njihovih obitelji preko političara i donositelja odluka na svim razinama vlasti, civilnog društva, posebice udruga OSI, pa sve do šire društvene zajednice, dakle svih zainteresiranih građana. Radi se o projektu koji teži povećati mogućnosti zapošljavanja za osobe s invaliditetom na način da motivira poslodavce za zapošljavanje i pružanje podrške OSI na slobodnom tržištu rada. Projekt podržava novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI i na vrlo jasan način, koristeći mogućnosti novih tehnologija, multimedije i društvenih mreža, promovira talente, sposobnosti i radne potencijale osoba s različitim oblicima i stupnjevima invaliditeta. Jednako tako nastoji ojačati kapacitete samih OSI i njihovih udruga za promociju sposobnosti i kapaciteta OSI i zagovaranje njihova zapošljavanja.
Mislite li da ćete ovim projektom uspjeti potaknuti poslodavce da u osobama s invaliditetom prepoznaju potencijal koji će nadograditi njihovu radnu zajednicu?
- Problem nije isključivo u poslodavcima, mislim da sustav nije učinio sve potrebne radnje da bi se poslodavci imali priliku upoznati s talentima i sposobnostima osoba s invaliditetom. Isto tako, sustav nije omogućio samim osobama s invaliditetom da maksimalno razvijaju svoje talente i usavršavaju se za zanimanja u kojima će uživati, kojima će se radovati. Nama je jedan od prioriteta u projektu potaknuti poslodavce da prepoznaju osobe s invaliditetom kao potencijal, kao priliku, ali ono što mi možemo napraviti je stvoriti kvalitetan alat koji će omogućiti i olakšati komunikaciju, što osobno mislim da smo učinili. Za sve ostalo, odgovornost leži na svima nama. Hoćemo li mi ovo prepoznati samo kao još jedan od projekata Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije i Udruge VISOKI JABLANI ili kao alat koji je na raspolaganju svim osobama s invaliditetom i njihovim udrugama, a koji omogućuje stvaranje preduvjeta za veću zaposlenost osoba s invaliditetom, to je odgovornost svih nas. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom je dobar, ali u ovom trenutku nije provediv, a razlog su same osobe s invaliditetom koje nisu pripremljene i nisu kvalitetno educirane za potrebe tržišta. Najveći izazov je to što mi ne znamo za najveći dio osoba s invaliditetom u radno sposobnoj dobi, niti u kakvim uvjetima žive, niti kakvi su njihovi radni potencijali. Svi mi koji živimo izazov invalidnosti velikim smo djelom oblikovani sukladno preostalim radnim, ali i intelektualnim sposobnostima. No, to nije razlog da za sve i svašta prozivamo zajednicu. Vrijeme je da prihvatimo obaveze, da zajedništvom eliminiramo ograničenja i nadahnućem i pozitivnim stavom natjeramo zajednicu da nas prepozna kao potencijal, a ne kao problem.
Koji su bili kriteriji za odabir osoba s kojima ćete snimiti promotivne filmove, a koji su svojim svjedočanstvom pokazati kako nema barijera ili izazova koji su nepremostivi?
- Nismo se vodili nekim posebnim kriterijima. Ono što nam je bilo važno je pokriti što veći dio Hrvatske i sve grupacije osoba s invaliditetom, u čemu smo u potpunosti i uspjeli. Nadalje, svaka osoba je morala zračiti pozitivnim duhom te biti izgrađena na vrijednostima borca koji ne odustaje. Sve ostalo je bila njihova kreativnost. Svi su imali obavezu sudjelovati u izradi sinopsisa vlastitog snimanja, a rezultat je, u što se možete i sami uvjeriti, više nego veličanstven. U odabir osoba smo išli spontano, više s nadahnućem i vjerom u njihove potencijale, a od njih smo dobili ono najbolje, što se ni u snu nismo nadali. Dobili smo prave POBJEDNIKE!
Što ste zapravo htjeli reći s porukom Pobjednici, odnosno Pobjednice? Kako ste došli do nje i zašto je tako značajna za ovaj projekt?
- Do poruke Pobjednici i Pobjednice došli smo zahvaljujući našoj volonterki Veseli Prančić koja je promišljala s projektnim timom neke teme i ideje za portal, i složili smo se svi da to bude slogan u kojem će se prepoznavati osobe s invaliditetom. Osobe s invaliditetom su istinski Pobjednici. Ono što sam na početku i rekao, za svaki projekt je potrebno zajedništvo. Potrebno je biti nesebičan i gledati široko, što na kraju uvijek donosi bolje rezultate i što nam se u konačnici stostruko vraća. Pobjednici i Pobjednice u ovom projektu su svi koji su na bilo koji način ugradili sebe i svoju osobnost, ali se nadam kako ćemo uspjeti ovim projektom pokrenuti upravo ono što želimo, lavinu POBJEDNIKA I POBJEDNICA u svim forumskim grupama na web siteu projekta.
Koje poruke šaljete korisničkim forumom osoba s invaliditetom na kojem one same mogu kreirati svoj poslovni profil?
- Nama je cilj stvoriti pozitivnu klimu oko zapošljavanja osoba s invaliditetom, a putem foruma smo omogućili svakoj osobi s invaliditetom, bez obzira na grupu i kategoriju, samo-predstavljanje i samo-promociju. Pitanje je koliko se tko želi aktivirati i prihvatiti svoje obveze. Pripadnost pojedinoj grupi najbolje su prikazali sami protagonisti naših filmova, naši POBJEDNICI, šaljući razne pozitivne poruke u želji za motiviranjem zajednice da osobe s invaliditetom napokon prepozna kao potencijal u zapošljavanju i kao novu snagu društva koja može za sobom pokrenuti lavinu. U svoje ime, u ime Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, a mislim da mogu slobodno reći i u ime naših partnera Udruge VISOKI JABLANI iz Rovinja i predsjednice Mihaele Jović Karešin, ovim se putem od srca zahvaljujemo svima njima, ali i svim suradničkim udrugama diljem Hrvatske i svim gradovima i županijama u kojima smo primljeni više nego srdačno.
Na kraju, gospodine Raos, hoćete li uspjeti u vašim zamislima?
- Uspjet ćemo onoliko koliko nam bude stalo, onoliko koliko to budemo željeli i onoliko koliko nam službena politika bude dozvoljavala, i to je u rukama svih nas. A ja u svoje osobno ime, u ime Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, kao i u ime naših partnera iz Visokih jablana mogu samo reći: "Ne znamo koliko ćemo uspjeti, ali znam da nikada nećemo odustati."
Razgovarala: Božica Ravlić
Objavljeno: 25.08.2014