Dana 1. lipnja 2012. godine Hrvatski sabor proglasio je 6. lipnja Danom prava osoba s duševnim smetnjama. Dan je proglašen na inicijativu Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb Hrvatskog sabora, a povezuje se sa 6. lipnja jer je tog dana 1880. godine naredbom Kraljevske zemaljske vlade usvojen “Statut kraljevskog zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu” (današnja Klinika za psihijatriju “Vrapče”). Taj je Statut bio prvi dokument koji je spominjao prava osoba s duševnim smetnjama za vrijeme boravka u psihijatrijskoj ustanovi. O pravima osoba s duševnim smetnjama razgovarali smo s Ankom Slonjšak, pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom (OSI).

 

Trenutno je u saborskoj proceduri donošenje novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Jeste li kao pravobraniteljica za OSI upućivali prijedloge i mišljenja?

- U izradi ovog Zakona imali smo priliku sudjelovati putem davanja svojim mišljenja u različitim fazama njegove izrade. Većina značajnih prijedloga koje smo uputili su i uvaženi i uneseni u ovaj konačni prijedlog Zakona. Novi zakon donosi određena poboljšanja u smjeru zaštite prava osoba s duševnim smetnjama, naročito njihovog prava na osobnu autonomiju i integritet, prava na osobnu slobodu i sigurnost, prava na slobodu od ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja. Preostaje za vidjeti i intenzivno pratiti primjenu ovog propisa u praksi, naročito njegovih jamstava zaštite prava osoba s duševnim smetnjama, gdje vidimo značajnu ulogu Državnog povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, ali i ulogu ovog Ureda.

Prema ovlaštenjima koja su nam dana u članku 26. novog Zakona imat ćemo važnu ulogu u provjeravanju opravdanosti smještaja bez pristanka ako je pisani pristanak dao zakonski zastupnik. Konačnim prijedlogom Zakona poboljšane su odredbe vezane uz medicinske postupke pa je tako određeno da se osoba s duševnim smetnjama može podvrgnuti medicinskom postupku samo uz njezin pisani pristanak, a prije davanja pristanka mora se utvrditi sposobnost te osobe za davanje pristanka. Izričito je propisano kako lišenje poslovne sposobnosti ne znači nesposobnost za davanje pristanka te se ova sposobnost mora utvrđivati i kod osoba lišenih poslovne sposobnosti.

O slučajevima smještaja bez pristanka (kad pristanak daje zakonski zastupnik) sukladno prijedlogu novog Zakona, psihijatrijska ustanova biti će obvezna obavijestiti pravobranitelja za osobe s invaliditetom koji će provjeravati opravdanost ovakvog smještaja i o tome sastaviti pisanu bilješku koji se unosi u medicinsku dokumentaciju. Ukoliko pravobranitelj posumnja u opravdanost smještaja bez pristanka o tome će obavijestiti nadležan sud koji će primijeniti odredbe zakona o postupku prisilnog smještaja.

Tko je osoba s duševnim smetnjama i kako konačni prijedlog novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama definira osobe s duševnim smetnjama?

- Sukladno Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjamakoji je trenutno na snazi, osoba s duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba s drugim duševnim smetnjama. Konačni prijedlog novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji je trenutno u saborskoj proceduri na definira osobu s duševnim smetnjama već navodi kako je duševna smetnja "poremećaj prema važećim međunarodno priznatim klasifikacijama mentalnih poremećaja". Jezikom Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, osoba s duševnim smetnjama je ona koja ima mentalno oštećenje, odnosno psiho-socijalnu teškoću.

Možemo li svaku osobu s duševnim smetnjama istovremeno tretirati kao osobu s invaliditetom?

- U nacionalnom zakonodavstvu ne postoji jedinstveni definicija invaliditeta, ali Ured kao definiciju koristi onu koju je donijela Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koja kaže da osobe s invaliditetom uključuju one koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Dakle, ukoliko su kod osobe s duševnim smetnjama ispunjeni ovi kriteriji, možemo govoriti da ista ima status osobe s invaliditetom. To istovremeno znači i da se neće svaka osoba s duševnim smetnjama smatrati osobom s invaliditetom.

Postoji li podrška osobama s duševnim smetnjama nakon otpusta s bolničkog liječenja i povratka u prijašnje okruženje?

- Nedostaje rehabilitacija i podrška u zajednici koja bi utjecala na to da zdravstveno stanje ostane stabilno i da nema potreba da ponovnom hospitalizacijom. Nakon otpusta s bolničkog liječenja ove osobe vraćaju se u svoje primarne sredine, bez da im je osigurana bilo kakva podrška i iz ovog razloga učestalo dolazi do ponovnih hospitalizacija. Neke osobe se nakon završenog bolničkog liječenja smještaju u ustanove ili udomiteljske obitelji, što predstavlja institucionalizaciju i dovodi do njihove segregacije i daljnjeg otuđenja od primarne životne sredine.

Tko i kako skrbi o osobama koje nakon hospitalizacije nemaju smještaj, obitelj, dom?

- Prema našim saznanjima, ove osobe se najčešće "zbrinjava“ smještavanjem u institucije – domove i obiteljske domove ili u udomiteljske obitelji. Ovakav oblik zbrinjavanja potrebno je napustiti jer nije prihvatljiv sa stajališta poštivanja ljudskih prava te se RH obvezala provesti postupak deinstitucionalizacije i razviti socijalne usluge u zajednici razvojem kojih bi se ovim osobama omogućio nastavak života u njihovoj zajednici. Master planom deinstitucionalizacije koje je donijelo Ministarstvo socijalne politike i mladih predviđena je transformacija institucija odnosno izmještanje korisnika iz institucije. Predviđeno je razdoblje provedbe od 2011. do 2016. godine za domove za djecu i mladež bez odgovarajuće roditeljske skrbi, domove za djecu i mladež s poremećajima u ponašanju i domove za djecu s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom. Zbog očekivano dužeg trajanja procesa deinstitucionalizacije i transformacije za domove za psihički bolesne odrasle osobe, za ovu su korisničku skupinu ciljevi i projekcije definirani su do 2018. godine.

Ciljevi deinstitucionalizacije i transformacije su sljedeći:

Smanjiti ukupni broj odraslih osoba s invaliditetom na stalnom ili tjednom smještaju u domovima i drugim pravnim osobama koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi za 30 posto do 2016. godine, iz skupina lakših oštećenja koji ne zahtijevaju intenzivnu skrb u instituciji. Smanjiti broj korisnika stalnog smještaja u domovima za psihički bolesne odrasle osobe za 20 posto do 2018. godine, prvenstveno onih koji ne zahtijevaju intenzivnu skrb u instituciji.

Iz navedenog je vidljivo kako je ova kategorija psihički bolesnih, odnosno osoba s duševnim smetnjama u nepovoljnijem položaju od osoba s drugim vrstama invaliditeta koji su smješteni u institucije.

Koja prava i pomoć osigurava država osobama s duševnim smetnjama?

- Osim liječenja u sustavu zdravstva, osobe s duševnim smetnjama ostvaruju i određena prava u sustavu socijalne skrbi, uglavnom materijalna prava, koja međutim ovise o težini oštećenja, kao i kod osoba s drugim vrstama oštećenja. Međutim, kao što je već rečeno, nedostaje socijalnih usluga odnosno nije razvijena podrška u zajednici koja im je potrebna, a u sustavu zdravstva nije razvijena rehabilitacija kako bi osobe zadržale svoje sposobnosti.

Iz rečenog možemo zaključiti da se krše prava osoba s duševnim smetnjama. Kako?

- Nepostojanje izvanbolničkog sustava liječenja i nedostatak psihijatrije u zajednici te rehabilitacije dovodi do višestrukih hospitalizacija, posljedično do institucionalizacije, socijalnog isključivanja, izolacije, stigmatizacije, gubitka radne sposobnosti, a potom i do učestalog lišavanja poslovne sposobnosti, i to u potpunosti. Na ovaj način osobama su prekršena prava na rehabilitaciju, pravo na život u zajednici, na samostalno donošenje odluka o svom životu u slučajevima kada su isti lišeni poslovne sposobnosti (gdje i s kim će živjeti, odluke o sklapanje braka, o raspolaganju svojom imovinom i primanjima, pravo sudjelovanja u političkom i javnom životu, pristup pravosuđu i ostalo).

Vaša saznanja o odnosu društva prema ovoj populaciji?

- Mnoge osobe s duševnim smetnjama desetljećima su u Republici Hrvatskoj na samoj margini društva, obilježeni, stigmatizirani njihovom bolešću, napušteni od obitelji, bez potrebne podrške države, lokalne zajednice i društva u cjelini. Njih se često smatra ne samo potpuno nesposobnima za bilo kakvu interakciju u društvu i radno nesposobnima, već i opasnima za okolinu. Godinama su zatvarani u institucije, daleko od očiju svojih sugrađana. Predrasude prema ovoj kategoriji osoba s invaliditetom još uvijek su prisutne u našem društvu, više nego prema bilo kojoj društvenoj skupini ili kategoriji osoba s invaliditetom.

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Objavljeno: 06.06.2014