Otkako čitam In-Portal stekao sam dojam da osobe s invaliditetom više nisu marginalizirana društvena skupina, nego smo postali ravnopravni članovi zajednice. 

No moje iskustvo govori nešto bitno drugačije - ne samo da smo i dalje izloženi diskriminaciji i nepravdi, nego smo i nepoželjna pojava na ulicama gradova, u institucijama, zapravo i danas se doživljavamo kao teret društvu. Kako drugačije objasniti događaj od prije neki dan, kada sam ušao u tramvaj, a jedna gospođa izbezumljeno sklanja svoje dijete i govori: "Nemoj to gledati!". Zar me dijete ne smije ni pogledati samo zato što se krećem u kolicima!? Je li moj invaliditet zarazan!?

Već godinu dana bezuspješno tražim posao. Kad u zamolbi navedem da sam osoba s invaliditetom, dugotrajno nezaposlen, potencijalni poslodavci mi javljaju, ako se i udostoje, da je to radno mjesto već popunjeno. Očajan sam, razmišljam trebam li ostati u Lijepoj našoj gdje sam navodno ravnopravan član društva. Mislim da je ravnopravnost Osi populacije jedna velika laž, samo "kozmetika" za stvaranje jedne ljepše slike Hrvatske kao države visokih demokratskih standarda. (Ivan P.)

Objavljeno: 25.09.2018