Osi sektor Damira Fatušić: Postoji li uistinu ravnopravnost?
Upoznavši šah, ušao sam u svijet apsolutne ravnopravnosti, jer pravila šaha ne olakšavaju niti ne pomažu osobama s invaliditetom, ali im osiguravaju uvjete za ravnopravnu borbu
Vrijeme je adventa. Vrijeme prijateljstva i solidarnosti. Vrijeme mira i obitelji, sreće i blagostanja. Vrijeme je Božića. Zato ovaj put neću pisati o teškim stvarima – nema politike, filozofiranja i moraliziranja. Toga je bilo i previše kroz godinu. Pisat ću o nečemu što mi je u posljednje vrijeme na poseban način priraslo srcu. Tko zna, možda do kraja i iz toga izvučemo neku pouku. Za kraj ove godine i početak nove.
Šah sam, kao vjerojatno i većina ljudi, upoznao još kao dijete. Bratić i ja smo odigrali nebrojene partije s djedom i njegovim bratom, kojeg i danas nazivamo stricem, iako nam on to, naravno, nije. Bilo je to davno, u nekom drugom životu, ali koliko god su izblijedjele slike i sjećanja, lijepi osjećaj je ostao uz mene i pojavi se kad god pomislim na to ili osjetim miris drvene ploče i figura. U tim partijama nije bilo popuštanja pa sam siguran da smo, osim pravila i osnova šaha, ponešto naučili i o životu.
Godine su prolazile i šah je sve više postajao sjećanje, vještina koju znam, a ne koristim, igra koju ne igram. Naravno, odigrao sam poneku partiju kad se prilika ukazala, no nikada mi šah nije bio visoko na listi prioriteta u životu. Čak i kada sam se aktivno uključio u rad ŠK Stjepan Bosak – URIHO, tu sam obvezu prihvatio kao operativac, nikako kao šahist. Malo sam znao i naučio o šahu kao sportu, puno više o papirologiji i drugim, znatno dosadnijim stvarima.
Onda se sve promijenilo. Dogodilo se nešto najstrašnije i kao posljedica toga je moje sudjelovanje u radu kluba moralo otići na jednu višu razinu. Zapravo, moralo je otići nekoliko razina gore. Našao sam se u poziciji da o šahu moram naučiti puno više nego sam ikad mislio da je uopće moguće. I tu ne mislim samo na pravila. Morao sam naučiti puno i o ljudima, ući u jedan potpuno novi svijet.
I znate što? Zavolio sam ga.
Znate li da se u šahu ravnopravno s ostalima natječu ne samo žene i djeca, nego i osobe s invaliditetom? Znate li da je šah vjerojatno jedini sport koji u svojim osnovnim pravilima ima predviđene propise za igrače s invaliditetom?
Kada kao osoba s invaliditetom uđete u prostoriju punu šahista, nikada nećete dobiti onaj čudni pogled, od nikoga. Da, onaj pogled, znate na što mislim. I tamo toga nema. A ako ste k tome nešto još i postigli u šahovskom svijetu, dobit ćete veliko poštovanje šahista. Istinsko, bezrezervno poštovanje. Zapravo, možda ću to najbolje objasniti primjerom koji će se nekima učiniti pomalo čudan, ali znam da ćete me shvatiti. Kada ste šahist s invaliditetom, ponekad će vaš invaliditet protivnik nepravedno pokušati iskoristiti da bi vas pobijedio. A po meni je to najveći dokaz ravnopravnosti i poštivanja. Posebno jer ćete se na kraju rukovati i zajedno prokomentirati partiju.
Upoznavši šah, ušao sam u svijet apsolutne ravnopravnosti. Pravila šaha ne olakšavaju niti ne pomažu osobama s invaliditetom, ali im osiguravaju uvjete za ravnopravnu borbu. Nitko se nikada ne osjeća oštećeno. Nitko nije poseban. Možda će zvučati paradoksalno, no šah je prihvaćanjem invaliditeta zapravo postigao da invaliditeta nema. Zvuči poznato? Sjećate se kada sam napisao da si moramo dopustiti da budemo različiti, kako bismo svi mogli postati jednaki?
Možemo li stvoriti svijet po uzoru na šah? Ako da, odakle početi?
Razmislite o ovim pitanjima dok, nadam se, uživate u blagostanju i sreći u ovo božićno vrijeme. A nova godina je vrijeme za nove početke. Možda u idućoj možemo početi mijenjati svijet.
Počnite od sebe.
Piše: Damir Fatušić
Objavljeno: 19.12.2016