Moja priča: Zrinka Filipić
"Dok roditelji ne počnu razumno i bez ponižavanja objašnjavati svojoj djeci pristupanje prema osobama s invaliditetom, za nas nema ni boljitka", kaže Zagrepčanka s cerebralnom paralizom, sudionica projekta 'Iskustvo zlata vrijedi'
Zrinka Filipić (23) studentica je prve godina specijalističkog diplomskog stručnog studija, Visoka škola međunarodnih odnosa i diplomacije. Sudjelovanje u projektu 'Iskustvo zlata vrijedi' 2015. omogućilo joj je da se osjeća korisno i ravnopravno, te testira i upotrijebi svoje stečeno znanje.
"Projekt 'Iskustvo zlata vrijedi' omogućava osobama s invaliditetom da na human i dostojanstven način dobiju priliku pokazati što znaju i mogu, a poslodavci dobivaju priliku upoznati pobliže osobe s invaliditetom i uvjeriti se da su osobe s invaliditetom disciplinirane, odgovorne i za posao spremne osobe koje cijene poslodavca zbog ukazane prilike za volontiranjem", kaže Zrinka.
Zrinka Filipić prisjeća se da je rado išla u redovan vrtić jer osjećala se ravnopravno sa ostalom djecom. U osnovnoj školi učiteljica nije razumijela njezine potrebe i poteškoće uzrokovane cerebralnom paralizom.
"Svaki put, uz razgovor o svjetskom dana ovoga ili onoga, uvijek me je isticala kao egzotičan primjerak baš uz taj svjetski dan i tako uzastopno dvije godine", kaže Zrinka. "Kad se to ponovilo i u trećem razredu sva očajna i tužna sam se pobunila. Rekla sam da u razredu svaki učenik nečim razlikuju od drugih, pa ih ipak ne uzima kao ogledni primjerak. Htjela sam da se razgovara i o alergijama, astmi, šećernoj i drugim bolestima. Kad bih u višim razredima osnovne škole ukazala nastavnicima na moje probleme, mislili su da se šalim i izazivam. Rijetki su oni koji su shvatili moje poteškoće. Stoga je nerazumijevanje razreda bilo normalna posljedica, a ja sam ostala sama u borbi za svoja prava i potrebe. Dio učenika agresivno je nametao svoje mišljenje ostalima da fizička 'greška' ukazuje na 'grešku' u glavi. Padale su izjave da me treba izolirati, poslati u specijalnu školu, da nemam što tražiti među njima. Za njih nisam bila normalno dijete, nisam smjela biti dobar učenik. Čak su prigovarali nastavnicima kako su mi mogli dati iz testa peticu, kad su oni 'normalni' dobili samo dvojku ili čak jedinicu."
Najgore od svega Zrinki su bile četiri stepenice na ulazu u školu. Velika i nepremostiva prepreka zbog koje su njezini roditelji morali svakodnevno ići s njom u i iz škole. Danas, sedam godina nakon što je završila osnovnu školu napravljena je kosina i rukohvat. Dolaskom u gimnaziju naišla je na veće razumijevanje nego u osnovnoj školi, iako ih je većina na početku bila malo zbunjena i zatečena. Profesori su uvidjeli njezine poteškoće i uvažavali ih. Najbolje i najljepše bilo joj je na državnoj maturi. Dok su ostali bili pod stresom, Zrinka je napokon imala dovoljno vremena za pisanje testova. Na fakultetu je dobila bezuvjetnu podršku i razumijevanje velike većine profesora i studenata. Fakultet je arhitektonski prilagođen te se po njemu može slobodno kretati.
Zanimljivo joj je, ali ponekad i stresno, svakodnevno samostalno putovanje gradskim autobusom do fakulteta. Putem se susreće s velikom količinom predrasuda, različitih pogleda i komentara.Često je dignu s invalidskog sjedala uz komentar: "Kakva je to današnja mladež?“ Ne prihvaćaju kako postoje mlade osobe s invaliditetom kojima je teže stajati nego starijim osobama. Čude se kada kaže da ide na fakultet. Ne razumiju zašto se osoba s invaliditetom muči i studira te misle da joj nije mjesto na faksu.
"U našem društvu postoji velik broj različitih stereotipa i predrasuda o osobama s invaliditetom", kaže Zrinka. "Prijezirno ih se gleda jer trebaju pomoć roditelja i terapeuta i smatra se kako nisu baš 'bistri', ne mogu završiti fakultet te ga ne trebaju niti upisivati.
Poslodavce, ali i učitelje, nastavnike i profesore, kao i dio zdravstvenih radnika teško je osvijestiti o mogućnostima osoba s invaliditetom jer oni to zapravo ni ne žele. U slobodno vrijeme, kad oni nisu poslodavci, prosvjetni ili zdravstveni radnici već obični građani, oni u većini slučajeva na invalidne osobe gledaju s predrasudama. Tako dugo dok cijelo društvo ne napreduje i ne izgradi pozitivan stav većine građana prema osobama s invaliditetom, ne očekujem ni osviještene poslodavce koji će rado i bez predrasuda zaposliti osobu s invaliditetom. S obzirom da u projektu Iskustvo zlata vrijedi sudjeluju poslodavci i tvrtke koje imaju pozitivan stav prema osobama s invaliditetom i zbog toga su u svoju sredinu spremne primiti osobu s invaliditetom nisam očekivala poteškoće. U Atlantic grupi primili su me kao ravnopravnog suradnika, kao i ostale zaposlenike bez invaliditeta. Svi djelatnici bili su korektni, pristupačni, dobronamjerni i bilo mi je ugodno s njima. Rado bih ponovno bila dio njihovog kolektiva."
Trebalo bi uključiti i informirati i fakultete s kojih dolaze učesnici projekta ''Iskustvo zlata vrijedi o aktivnosti njihovih studenata. I fakulteti i veleučilišta važna su poveznica između studenata i poslodavaca. Na taj način moglo bi se i njih dodatno senzibilizirati i osvijestiti na postojanje osoba s invaliditetom u njihovim sredinama. Smatram da je potrebno zakonom propisati način zapošljavanja osoba s invaliditetom, jer se inače nikad neće zaposliti. Prema tome i kvotni sustav je zadovoljavajući u slučaju kad bi kazna za nepoštovanje bila primjerena, a ne simbolična. U slučaju prebacivanja kvote nagrada bi svakako trebala biti veća od moguće kazne za nezapošljavanje, a ne upola manja.
Najgori, najtužniji i najstresniji je prolazak pored dječjeg igrališta. Na dječje upite "Što je ovoj teti, zašto ona tako hoda?, roditelji su u većini zatečeni pitanjem i najčešće tišim glasom odgovaraju s prezirom odmičući dijete, kao da je cerebralna paraliza zarazna.
Dok roditelji ne počnu razumno i bez ponižavanja objašnjavati svojoj djeci pristupanje prema osobama s invaliditetom, za nas nema ni boljitka", zaključila je Zrinka.
Božica Ravlić
Foto: Žarko Bašić, Pixsell
Objavljeno: 05.07.2016