Markov kutak: Svećenik koji osobe s invaliditetom opisuje kao 'nakaze čiste duše'
Iako brojni svećenici u Hrvatskoj obavljaju svoj posao skromno i čestito, baš onako kako bi to želio papa Franjo, postoje nažalost i oni koji još nisu usvojili poruke poglavara Katoličke Crkve
U ožujku će biti dvije godine kako je kao 266. poglavar Katoličke Crkve postao kardinal Jorge Mario Bergoglio iz Argentine. Papa Franjo je poznat kao izrazito skromna osoba. Ime je odabrao u spomen na Franju Asiškog, sveca čija uvjerenja i sam slijedi. Prilikom svog prvog pojavljivanja u javnosti, kao Papa, nije nosio uobičajeni zlatni križ nego željezni, a tim simboličnim činom pokazao je u kojem smjeru želi voditi Katoličku Crkvu. U prvim mjesecima svoga pontifikata obišao je sirotišta, bolnice, ustanove koje brinu o starima i nemoćnima te zatvore. Naglasak je stavio na ljude koje je društvo odbacilo zbog bolesti, siromaštva ili grijeha. Posebno je osjetljiv na osobe s invaliditetom i sirotinju.
“I danas kad uđemo u neku crkvu vidimo cjenik za crkvena slavlja: krštenje, vjenčanje, misa. Ljudi se zbog toga sablažnjavaju. Kad službenici Hrama, svećenici, laici, crkvenjaci ili tajnici postaju špekulanti, narod se sablažnjava. Zanimljivo je da Božji puk zna svojim svećenicima oprostiti kad pogriješe zbog ljudske slabosti, ali narod im ne oprašta ako su privrženi novcu i ako su zlostavljači. To im ne prašta. Ne oprašta im sablazan iznajmljivanja crkve za vjenčanje“, rekao je papa Franjo krajem 2014. godine.
Iako brojni svećenici u Hrvatskoj obavljaju svoj posao skromno i čestito, baš onako kako bi to želio papa Franjo, postoje nažalost i oni koji još nisu usvojili poruke poglavara Katoličke Crkve. Donosim iskaze poznanika i poznanice s invaliditetom, koje su izjave i stavovi njihovih svećenika i župnika silno povrijedili.
Javila mi se poznanica koja uspješno studira u Zagrebu, iako je od rođenja u kolicima zbog cerebralne paralize. Saznala kako je njezin župnik tijekom jedne mise pred svima nazvao osobe s invaliditetom 'nakazama', i to u njezinu rodnom mjestu. Kada je došla kući, otišla ga je pitati što je točno rekao za vrijeme mise. Župnik se branio da su joj krivo prenijeli i da nije to mislio tako, obećavši da će joj dati spornu propovijed na uvid. Donio joj je iskopiranu propovijed u kojoj se barem pet puta spominju osobe s invaliditetom u kontekstu 'nakaza'. Doduše, nakaze u smislu tjelesnog invaliditeta, ali da su im 'čiste duše'. Što to, zaboga, znači?!
Poznanici se smučilo muka kada je to pročitala, tim više što ju župnik dobro poznaje, ne samo s misnih slavlja nego i s toga što je u župi aktivna koliko može s obzirom na studentske obveze. Ona je njemu odgovorila dugačkim pismom - ozbiljno i dostojanstveno, bez bezobraštine - pozivajući se na temelje kršćanstva i Isusov nauk. Ona upravo po tim principima živi svoj život, dok je župnik očito na njih zaboravio. Poznanica je prvo vrijeme bila ljuta i nije željela da im kuću blagoslovi župnik koji je s oltara 'sipao otrov', ali onda ju je bijes prošao jer je shvatila da nema smisla opterećivati dušu zlim osjećajima. Prema njoj, takvi ljudi zaslužuju samo žaljenje i molitvu da im se Bog smiluje. Žalosti je što nikad nije priznao grešku za nešto što je u današnje vrijeme vrlo odurno. Poznanica misli da je župnik jako zastranio zbog svojih godina i zbog novca kojem je naklonjen. Vjeruje da će im crkvene vlasti uskoro poslati novog i dobrog župnika koji neće osobe s invaliditetom opisivati kao 'nakaze'.
Sljedeći primjer nije aktualan kao prethodni, ali to ne umanjuje odgovornost svećenika koji se nije znao ponijeti u datom trenutku.
Obitelj kolegice u osnovnoj školi bila je težeg imovinskog stanja, roditelji su radili po dva posla kako bi mogli financirati njezine skupe lijekove i dodatne vježbe. Ponekad bi im i njihovi prijatelji pomogli u nabavci lijekova koji su joj usporavali razvoj njezine bolesti. No, u bivšoj državi lijek nije bio dostupan te ga se moralo uvoziti iz inozemstva. Bio je jako skup, a još se moralo platiti carinu i porez na uvezenu robu. Kada su iscrpili sve mogućnosti, njezin otac je otišao potražiti pomoć od svećenika jer je mislio da će imati razumijevanje. Došavši kod njega u ured, iznio mu je o čemu je riječ i zatražio pomoć. Svećenik ga je na to pitao koje je dijete vjere? Njezin otac se sablaznio na postavljeno pitanje i otišao iz ureda. Nije mu želio reći da je curica krštena u Katoličkoj Crkvi. Pomoć je došao tražiti kao čovjek, a ne kao pripadnik neke vjere.
Nažalost, ovi nam primjeri pokazuju kako će papa Franjo imati još dosta posla ako želi iz korijena promijeniti stavove nekih svećenika prema osobama s invaliditetom. Ovakvi pojedinci bacaju sjenu na sve one svećenike – a takvi su u velikoj većini - koji redovito skrbe o nemoćnima i siromašnima, koje duševno okrepljuju i daju im nadu u bolji život. Na ovom svijetu ili nekom drugom.
Vjerujem da će i Katolička Crkva u našoj državi znati prenijeti Papine poruke u svaku svoju župu, neovisno o ugledu ili utjecaju župnika.
Završit ću s izjavom pape Franje: “Na svjetskoj razini vidimo skandaloznu razliku između obilja bogatih i izrazite oskudice siromašnih. U našem svijetu postoje mnogi oblici isključivanja, marginalizacije i siromaštva te sukoba nastalih kombinacijom ekonomskih, političkih, ideoloških i, nažalost, religijskih motiva“.
Marko Damjanović
Objavljeno: 02.01.2015