Hodočasnicima nije ponuđeno ništa ili malo nakon “duhovne okrijepe”. Lokalno stanovništvo zahvatila je pohlepa za bogatstvom. U utrci za novcem dosta toga je u suprotnosti od onoga što bi trebalo biti u mjestu gdje se propovijeda skromnost, pobožnost i molitva

 

U predvečerje Ivandana (24. 6. 1981.), prije 33 godine, šestero djece tvrdilo je da je na brdu iznad Međugorja vidjelo Gospu. Sutradan, 25. lipnja, opet su doživjeli ukazanje. Taj dan slavi se kao godišnjica. Deseci tisuća hodočasnika iz cijelog svijeta proslavit će ga u molitvama i zavjetima. Impresivne su brojke koje ilustriraju veličinu ovoga maloga hercegovačkog mjesta. Među tridesetak milijuna hodočasnika koji su ga posjetili čak je 600 onih koji su čudesno ozdravili, a za koje medicina nema objašnjenje. Tisuće je onih koji su se obratili. Dogodile su se stotine raznih čuda. Prijatelja Međugorja ima posvuda. Stotine tisuća ih je po cijelom svijetu. Svih boja, rasa, vjera...

Tijekom jednog od boravaka u američkoj državi Minnesoti radio sam priče o njima. Bio mi je upečatljiv susret s Indijancima. Njihov poglavica Paul Michael Daugherty u svojoj ispovijesti priznao je da je bio dotaknuo dno života. Droga, alkohol, kocka... I onda je došao s lulom mira u Međugorje. Obratio se. S Paulom bila je i gospođa Doris Schulte. Također, prijateljica Međugorja. Ona je sa sobom donijela hrpu medicinskih dokumenata kojim je ilustrirala svoje čudesno ozdravljenje. Ispričala je kako su liječnici od nje bili digli ruke. Dali su joj najviše devet mjeseci života. Prijatelj joj je predložio da ode na zavjet u Međugorje. U vrlo emotivnom iskazu opisivala je svaki trenutak. Osobito susret s fra Jozom Zovkom. Kada se vratila u Ameriku, liječnik je ostao u šoku. Nakon svih pretraga, na rendgenskoj snimci raka pluća više nije bilo.

Bezbroj je ovakvih svjedočenja. One koji su čudesno ozdravili ili su se obratili previše ne zanima crkveno priznanje Međugorja. Oni su već uvjereni kako se tamo Gospa ukazuje. Međutim, Crkva je oprezna. Posebno Međunarodna komisija pri Svetoj Stolici u kojoj su sudjelovala i dvojica hrvatskih kardinala Vinko Puljić i Josip Bozanić. Tri godine istraživali su vjerodostojnost međugorskog fenomena. Objava rezultata mogla bi biti do kraja godine.

Priznanja vjerojatno neće biti. Pretpostavlja se da će Vatikan otići korak dalje od zaključaka biskupa koji su davne 1991. zaključili kako se “na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama”. Tada se dalo iščitati kako će Crkva nastaviti pratiti “čudo”. Prešutno je poručeno vjernicima da mogu hodočastiti u Međugorje, a biskupima da ih njihove župe i biskupije ne mogu službeno organizirati.

Može se očekivati da će se u pogledu kanonskog statusa legalizirati hodočašća i rad s vjernicima. Crkva ne može zatvarati oči pred činjenicom da tamo dolaze milijuni vjernika koji trebaju organiziranu pastoralnu skrb. Čak je ona potrebna i vidiocima. “Solirajući” upadaju u “ovozemaljske” zamke koje se ponekad doimaju senzacionalističkim. Nikako Međugorju nije usluga svjetleća Gospa i slični “čudesni slučajevi”. Dapače! Takva “čuda” protivnicima su idealna za ismijavanje. Čak je i papa Franjo na to upozorio: “Gospa nije poštar da svaki dan šalje poruke”. Hiperinflacija čuda?!

Crkva je uspjela ostati dva tisućljeća autoritet jer je i s pitanjima čuda pristupala s posebnim oprezom. Slično kao i u slučajevima Fatime, Guadalupea, pa i Lourdesa, pretpostaviti je da i za Međugorje neće biti donošen definitivni sud za života vidjelaca.

I dok Sveta Stolica strpljivo traži rješenja za pastoral, civilne vlasti nikako shvatiti da i oni imaju goleme obveze prema ovom svjetskom brendu. Infrastruktura u samom mjestu je kaotična. Zračna luka u Mostaru nikako da profunkcionira. Turistima se ne znaju prezentirati običaji, kultura, izletišta... Hodočasnicima nije ponuđeno ništa ili malo nakon “duhovne okrijepe”. Lokalno stanovništvo zahvatila je pohlepa za bogatstvom. U utrci za novcem dosta toga je u suprotnosti od onoga što bi trebalo biti u mjestu gdje se propovijeda skromnost, pobožnost i molitva. U takvom ambijentu 33 godine je preživjelo Međugorje. Možda je baš najveće čudo što su unatoč svim protivnicima, osobito u vrijeme komunizma preživjeli kao čudo. 
Ipak, (ne)dovoljno za službeno priznanje?! Ponajviše zato što je Crkvi čudno otkud toliko čuda na jednom mjestu.

Jozo Pavković/VLM

Foto: Zoran Grizelj/Večernji list

Objavljeno: 25.06.2014