PITANJE: B. G. (32) Mom sinu davno je dijagnosticiran autizam, a sada je krenuo u školu. On ima poteškoće u učenju, a moja supruga ne pokazuje interes da mu u tom pogledu pomogne

Preko interneta sam pokušao doći do informacija kako se postupa u takvim slučajevima, ali bez uspjeha. Možete li me uputiti što da radim, kako da svom djetetu približim učenje, a da pritom ne bude stresa i nervoze?
ODGOVOR: Poštovani B. prije nego li Vam dadem nekoliko preporuka željela bih progovoriti nekoliko riječi o tome što je to autizam.
Autizam je biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Obuhvaća široki spektar poremećaja koji se kreću od blagih do teških stupnjeva.
Uz autizam se može javiti i sniženo intelektualno funkcioniranje različitih stupnjeva no ima osoba s autizmom koji su i prosječne ili iznad prosječne inteligencije, ( Asperger sindrom; prema nekima Nikola Tesla je imao taj poremećaj).
Autizam se danas definira kao organski razvojni poremećaj mozga koji se očituje nemogućnošću razvoja jezika komunikacije i ostalih oblika društvene komunikacije. Neki stručnjaci da bi što bolje opisali poremećaj, govore i o tzv. socijalnom sljepilu.
Više se javlja kod dječaka nego li kod djevojčica.
Postoje dvije vrste autističnog spektra:  primarni i sekundarni.
Primarni je vidljiv već kod malih beba a sekundarni se javlja u trećoj godini života.
Neka autistična djeca pokazuju iznimne motorne, matematičke i druge vještine. Često su opsesivno zaokupljeni objektima u kretanju, svjetlošću, tekućom vodom ili rotirajućim objektima.
Skloni su ritualnim ponašanjima. Zbog toga im je na  početku školovanja  potrebno napraviti raspored aktivnosti preko dana koje će se uvijek odvijati na isti način i u isto vrijeme, jer se djeca tako osjećaju sigurnije.
Nekada se smatralo da se autistična djeca ne mogu educirati no danas znamo da je to moguće samo se moraju zadovoljiti određeni uvjeti.
Kod većine autistične djece poremećaj se prepoznaje  kasnije u djetinjstvu,  jer kod nas nema dobrog dijagnostičkog tima koji bi u kratkom roku donio dijagnozu a znademo kako je rana intervencija vrlo bitna i nužna za svaki poremećaj, a naročito za ovako složen spektar poremećaja kao što je autistični spektar.  U razvoju svakog djeteta postoje faze ili optimalno vrijeme za razvoj govora, učenja početnog čitanja i pisanja, učenja socijalnih i drugih vještina te ako neka od faza prođe, kasnije je vrlo teško ili gotovo nemoguće istu nadoknaditi. Zato je rana dijagnostika neophodna da bi se dijete što prije uključilo u neki od programa koji će doprinijeti razvoju onih područja koja nisu razvijena. Dok djeca bez poteškoća uče  gledanjem i oponašanjem, djeca s razvojnim poteškoćama nemaju tu sposobnost pa ih je potrebno učiti i one vještine za koje bi se smatralo da bi ih trebali sami naučiti.
Vašem sinu, kako kažete već je davno dijagnosticiran autizam no niste naveli je li ostalo samo na dijagnozi ili je bio uključen u neki od predškolskih programa, koji na žalost nisu svima dostupni.
U edukaciji se polazi od strogo individualnog rada s djetetom a u tome sudjeluje tim stručnjaka od logopeda, defektologa, socijalnog pedagoga i drugih potrebnih stručnjaka zavisno od potreba djeteta.
Poštovani, imam premalo podataka o tretmanima kroz koje je prolazio  Vaš sin do upisa u prvi razred, (ima li razvijen govor ), no jedno je svakako neophodno a to je da Vaš sin treba podršku u svim segmentima života. On se ne može prilagođavati Vama i okolini već  ćete se Vi i okolina trebati prilagoditi njemu pokušavajući mu ukloniti prepreke koje mu stoje na putu njegovog razvoja. Pokušajte i suprugu uključiti. Nemojte je osuđivati. Ne nose se svi ljudi jednako s problemima koji ih u životu snađu. Neki se bore i hvataju u koštac a drugi se prepuste situaciji. Vašoj supruzi je potrebna isto podrška i razumijevanje.  Budite blagi prema njoj. Preporučila bih Vam oboma  pomoć stručnih osoba kako za Vas tako i za Vašeg sina, (ako ih do sada niste imali), jer  učitelji u osnovnoj školi ne mogu se baviti strogo individualnim radom što je Vašem sinu neophodno da bi se mogao uklopiti u razrednu sredinu. Treba educirati i učenike kako da se odnose prema Vašem sinu jer će njegovo ponašanje često odskakati od dobi njegovih vršnjaka te djecu treba na to na vrijeme upozoriti.
Neke od teškoće s kojima se ne znaju nositi djeca s autizmom su:  teškoće u socijalnom prilagođavanju, izostanak kontakta  očima, nedostatak interesa za drugu djecu, izbjegavanje fizičkog kontakta, neprepoznavanja emotivnih stanja kod druge djece, ( dijete ne prepoznaje da se netko ljuti, da je netko  tužan, da nekoga nešto boli i sl.), čudna ponašanja kao što je preosjetljivost na hipersenzibilne podražaje, (preosjetljivost na buku i neke svjetlosne efekte, na nagle pokrete i sl.)
Kao primjer navodim mogućnost da će neko dijete željeti pogladiti Vašeg sina po kosi a ovaj će to shvatiti kao da ga želi udariti, te će on udariti dijete koje ga je imalo namjeru samo pomilovati. Tako zbog nepoznavanja problema, oboje djece mogu imati nepotrebne konflikte.
Danas se sve više pridaje pažnje i  prehrani pa bi nutricionistički savjeti mogli biti od koristi.
Jedan od pristupa liječenju autizma je i prehrana bez glutena i kazeina. Kazein i glutein su slični proteini koji kod neke autistične djece mogu negativno utjecati na moždane funkcije te uzrokovati pojavu kožnih i probavnih simptoma. Prije početka ovakvog načina prehrane potrebno je posavjetovati se s pedijatrom ili obiteljskim liječnikom.
Nadomjestak vitamina i minerala može biti  osnovica za poboljšanje zdravlja što će potaknuti većinu bihevioralnih/govornih/okupacijskih vježbi.
Danas se često  u medicini kao jedina pomoć nude antidepresivi no iako oni mogu dovesti do olakšanja, ne pomažu u rješavanju temeljnog fiziološkog problema koji može postojati.
I za utjehu:  mnoga djeca s autizmom napreduju jako dobro te se nakon nekog vremena ne razlikuju od vršnjaka.  Bihevioralne terapije, pravilna prehrana, nadomjesno davanje vitamina i minerala te medicinske intervencije su neki od tretmana koji se s uspjehom koriste, iako se neke od navedenih intervencija  smatraju kao eksperimentalne i ne podupire ih medicinska zajednica. To će biti tako dok god se ne nađu pouzdani uzroci poremećaja.
Poštovani B. i za kraj bilo bi dobro da se povežete s roditeljima koji imaju slične probleme. Kad se problemi i iskustva podijele lakše će biti  nositi  se s poteškoćama Vašeg djeteta.
Anđelka Bunić, prof. def.

Objavljeno: 03.04.2014