Kako da pomognem sinu koji je ovisan o video igricama?
PITANJE: P.B. (38) Poštovana, imam sina od 13 godina koji boluje od cerebralne paralize. Suprug me od njegove najranije dobi upozorava da sam preblaga prema njemu, ali nije li to prirodno?
U zadnje vrijeme rat u našem domu uzrokuje suprugovo inzistiranje da sinu izbacimo televizor i kompjuter iz sobe. On tvrdi da elektronskim uređajima nije mjesto u spavaćoj sobi. Kao i da time više štetimo sinu koji istina jako puno vremena provodi uz igrice na kompjuteru i često ga moram tjerati na spavanje. Znam to je loše i zbog njegovog zdravstvenog stanja i dugotrajnog sjedenja u kolicima. Često je ujutro nervozan i neispavan. Ima li suprug pravo? Što da radim?
ODGOVOR: Poštovana, nije lako odgajati sina u osjetljivim godinama života bez obzira bio on zdrav ili ne. Ne znam što Vaš suprug i Vi smatrate pod pojmom“blag“, te mi je teško donijeti svoj sud, no ono što je prema Vašem opisu točno to je da Vi i Vaš suprug ne djelujete na isti način u odgojnom procesu što sin obilato koristi. Dapače, stječem dojam iz onoga kako mi opisujete Vaš odgoj, da sina odgajate samo Vi, kao da ste si uzeli za pravo da je to u redu. Poznati su primjeri da se majke vole vezati uz sinove što nije dobro ni za dijete kao ni za majku. Potrebno je okrenuti se mužu, saslušati što Vam govori, iskreno porazgovarati i zajednički pokušati riješiti nastali problem. Odnos prema sinu može biti blag ali nikako popustljiv. Slažem se s Vašim suprugom da elektronskim uređajima nije mjesto u spavaćoj sobi ali se ne slažem da se televizor i računalo „izbacuju“. Slažete li se Vi da Vaš muž u tom pogledu ima pravo? Spavaća soba mora biti uređena tako da bude mjesto opuštanja i mirnog sna.
Do ovakvog sinovog ponašanja sigurno nije došlo preko noći te bi jedan grubi postupak mogao izazvati nesagledive posljedice. Nepoželjna ponašanja potrebno je u početku sjeći, a nikako ne kad ona postanu dio svakodnevnog života i kad pređu u naviku. Poznato je kako se teško i odraslim osobama riješiti određenih navika koje im smetaju u svakodnevnom životu a kamoli djeci u razvoju. Treba imati puno strpljenja i takta da ograničite sinu nepoželjna ponašanja a da mu ne naštetite narušavajući mu njegov integritet, što se često događa kad roditelji nepromišljeno reagiraju. Povrede koje se stvaraju u afektivnom stanju teške su i izazivaju duševne rane koje dijete može nositi za cijeli život. Zato preporučam da dadete svom mužu do znanja da je u pravu što traži da elektronski uređaji idu van iz spavaće sobe jer ćete tim postupkom steći saveznika a ne protivnika u odgojnom procesu. Sjednite za stol i razradite strategiju odgojnih postupaka jer Vaš sin očito nije naučio odgovorno koristiti računalo, odlaziti na vrijeme na spavanje te se stječe dojam da polako postaje ovisnik o elektronskim uređajima a to svakako nije dobro, jer ste i sami svjesni posljedica takvog načina života bez obzira je li dijete u kolicima ili ne. Svaki član obitelji treba imati svoje mjesto u obitelji, dužnosti, obveze kao i odgovornosti da bi obitelj skladno živjela, bez obzira na dijagnozu, jer Vašeg sina kao osobu ne smije određivati cerebralna paraliza. Poštujte sinovu osobnost ali postavite i granice dopuštenog i nedopuštenog ponašanja.
U procesu odrastanja te granice su potrebne da bi se osobnost pravilno razvijala. Kad uskladite odnos prema sinu neće više biti potreban rat u kući, jer kome on koristi? Ratom se ne rješavaju problemi, u ratu nitko ne dobiva a najmanje Vaš sin koji postaje najveća žrtva takvog načina rješavanja nesuglasica.
Poznato je da su neki roditelji skloni prezaštićivati svoju djecu ne dopuštajući im da rade ono što bi mogli, ne traže da budu savjesni i odgovorni, tretirajući ih tako kao malu djecu, štiteći ih od realnog života, što za posljedicu ima nesretno i nezadovoljno dijete, a kasnije odraslu osobu.
Uvidjeli ste i sami da ovakvo stanje u obitelji nije dobro, napravili ste prvi korak, koji je ujedno i najteži, time što ste potražili savjet. Dalje će, ako Vi i suprug udružite snage, biti sve lakše i za Vas i za Vašeg sina, koji treba oba roditelja, njihovu podršku kao i sigurnost u svom odrastanju a to mu može pružiti jedino skladan odnos između oba roditelja.
Anđelka Bunić, prof. def.
Objavljeno: 05.10.2013