Više sam puta uspio nasmijati ekipu sa svojim zbilja pomaknutim anegdotama. Možda važnije od toga da su moje priče nasmijale je činjenica da su one 'relaksirale' okolinu prema mome invaliditetu. Nakon što sam ih dobro nasmijao, ljudima u prvi plan dođe ono 'osoba', dok se 's invaliditetom' povuče u drugi plan

Usamljena žena željna muškog društva odluči se staviti oglas s tekstom: ”Traži se dobar ljubavnik koji neće pobjeći prvom prilikom”. Za nekoliko dana netko joj je pozvonio na vrata. Otvorivši vrata žena ugleda mladića bez ruku i nogu kako leži pred njenim pragom. ”Došao sam zbog vašeg oglasa”, kaže on. ”Sigurno se šalite, pa vi nemate ni ruke ni noge”, zbunjeno će žena. “Istina, ali u svom oglasu ste rekli da želite muškarca koji vam neće pobjeći prvom prilikom”, kaže on. ”Točno, ali sam u oglasu također navela da želim i dobrog ljubavnika”, odgovori žena. ”Što mislite kako sam pozvonio”, uz smiješak će mladić.

Politički (ne)korektni humor

Ovo je samo jedna od šala iz kategorije koju bismo mogli nazvati šale s invaliditetom. Napisavši ovu šalu svjesno sam se našao  na skliskom terenu. Je li ona možda uvredljiva za osobe bez ruku i nogu? Ismijava li ona osobe s invaliditetom? Je li šala politički nekorektna?

Kolumnist Ante Tomić neki je dan u 'Nedjeljom u 2' izjavio kako za njega ne postoji takvo nešto kao što je politički nekorektni humor.
U načelu se slažem s njim – ajde da se i ja, osim kad je tema Merle Haggard, u nečemu složim s Antom Tomićem. Naime, šale s invaliditetom su klasičan primjer politički nekorektnog humora. Još da sam ih nazvao invalidske šale... Priznajem, ovdje sam stvarno pretjerao. Ispričavam se svima i samom sebi. Ispriku sam prihvatio, ne znam za vas ostale.
Dakle, mene kao osobu s invaliditetom, a i inače, vrijeđa samo jedna vrsta humora, a to je glupi humor. Humor koji ne nasmijava, pa bio on politički korektan i obziran sto na sat. Ovdje me odmah ispravlja, u svaku priliku uskočljivi, veliki Oscar Wilde koji kaže: “Ne postoji glupi humor. Postoje samo glupi ljudi.”
Uostalom, najveći generatori šala s invaliditetom su same osobe s invaliditetom. Znam to dobro iz vlastitog iskustva i iz iskustva svojih kolega s invaliditetom. Situacije i anegdote s kojima se mi svakodnevno susrećemo znaju biti tako apsurdne i tragikomične da vam ne preostaje nišpa drugo nego prasnuti u smijeh. Ne samo da su te situacije bile smiješne meni kao glavnom akteru, nego sam primijetio da one funkcioniraju kao vrhunski humor. Više sam puta, bar mi se tako učinilo, uspio nasmijati ekipu sa svojim zbilja pomaknutim anegdotama. Dobro, u pravilu su se smijale djevojke, ali nema veze. Možda važnije od toga da su moje priče nasmijale je činjenica da su one relaksirale okolinu prema mome invaliditetu. Nakon što sam ih dobro nasmijao, ljudima u prvi plan dođe ono “osoba”, dok se “s invaliditetom” povuče u drugi plan. To govori i o uvriježenom stereotipu kako osobe s invaliditetom ne mogu imati smisla za humor jer se tajna humora valjda krije u zdravom, čitavom i svim osjetilima popraćenom tijelu.

Tramvaj zvani sprdnja

 

Stvarno mislim da se osobe s invaliditetom češće od ostalih, susreću sa šaljivim anegdotama. Postavlja se pitanje zašto je tome tako? Iz mog iskustva, za taj fenomen smo najmanje zaslužni mi osobe s invaliditetom. Zasluge idu ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo, u tramvaju, autobusu, na šalterima... Kod prosječnih ljudi se pri direktnom susretu s osobama s invaliditetom stvori takav eksplozivni miks straha, zbunjenosti, pretjerane obzirnosti, neznanja i gluposti, da nije čudo da dolazi do komičnih situacija. Od svih mjesta, tramvaji su – ne znam zašto – najpogodnije mjesto za komične situacije. Kako bih potkrijepio tezu, evo jedna tramvajska:
Popodne je i gužva je u gradu, gužva je u glavama, gužva je u tramvajima. Strpljivo s ostalima čekam svoj tramvaj. Tko čeka taj dočeka. Došao je tramvaj! Čim sam zakoračio jedna gospođa se ustaje s mjesta za osobe s invaliditetom i kaže: “Izvolite gospodine”, sav sretan, uz zahvalu,  uskačem na mjesto. Nisam stigao ni skupiti štap kad iza sebe čujem tugaljivi glas: “Nije se ustajala tebi nego meni. Ja nemam ni ruku ni nogu”.                           
Evo jedne studentske:
Kao što smo često običavali, sestra i ja smo se skupa  zaputili u studentsku menzu na ručak. Nakon što smo slasno objedovali, kosani s rižom, čini mi se, sestra je uzela naše pladnjeve kako bi ih odnijela – tamo gdje su se već nosili, ne znam, ja ih nisam nikada odnosio. Čekajući ju da se vrati, stao sam pored jednog stola i nonšalantno sam prekrižio nogu i frajerski stavio ruku na stol. Bijelog štapa nije bilo za vidjeti. Nogu sam uspio spontano i kvalitetno prekrižiti, ali sam ruku uspio nasloniti tako što sam dlan stavio u nečiji tanjur pun graha. Sekunda, dvije neugodne tišine koje će mi ostati vječno u pamćenju. Situacija je bila tako tupava da nisam krenuo s pričom kako ne vidim i kako se to može dogoditi svakom glupom slijepcu. Naprotiv, ja sam se odlučio na nastavak nonšalancije, kao da se ništa nije dogodilo. Polagano sam izvukao ruku iz graha i onako, naglim trzajem ručnog zgloba, otresao grah koji se po dijagonali od desetak metara i u visini glava zaputio bespućima menze. Taman kad mi je postajalo mučno od neugode i kad sam krenuo da se rukom počešem po glavi, pojavila se moja sestra. Primio sam je pod ruku i rekao: “Brzo, trči van, trči!” Trečeći van mi se brzinski izvrtio netom doživljeni film i suze od smijeha su krenule same. Nisam jedno tjedan dana navraćao u menzu. Ako ove retke bude čitao vlasnik ukaljanog graha, sa zakašnjenjem mu se ispričavam i pozivam ga na grah + kobasu.

Boli me briga jesu li moje anegdote nekoga uvrijedile, a nadam se da su nekoga nasmijale. Ako jesu, moglo bi ih biti još.

Branimir Šutalo

Foto: Sanjin Strukić/24sata

Objavljeno: 11.03.2014