Čista je laž da je stanje u Hrvatskoj dobro. Počevši od arhitektonskih barijera preko liječenja, rehabilitacije, školovanja ili zaposlenja, trenutna situacija je katastrofalna. Prava se režu i ukidaju baš svaki dan, diskriminacija i marginalizacija se pojačavaju, sve češće imamo slučajeve da osobe s invaliditetom postaju socijalni slučajevi zajedno s njihovim obiteljima

Potaknuti izrazitim osjećajem omalovažavanja naših svakodnevnih pokušaja da živimo barem mirno, kada nam već oduzimaju dostojanstvo, osjećamo se dužnima i prozvanima reagirati na raznorazne lažne i neutemeljene izjave pojedinaca iz Saveza ili sličnih dobro plaćenih predstavničkih tijela.
Prvenstveno želimo napomenuti da Savezi u Hrvatskoj jako rijetko zastupaju same osobe s invaliditetom i najčešće su tu da brane sebe, svoje pozicije i sva ona financijska sredstva koja dobivaju na osnovu hladnih pogona, raznoraznih i najčešće nepotrebnih projekata, simpozija, okruglih stolova, skupština, tribina i sličnog.
Koliko malenu skupinu osoba s invaliditetom oni zaista predstavljaju govore sljedeći podaci uzeti na primjeru samo ovih triju Saveza.
Zbrojimo li prezentirane podatke članstava u savezima SDDH (Savez društva distrofičara Hrvatske), HSDCDP (Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize), i HSUTI (Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida) dođemo do brojke od 148 udruga.
No, pogledamo li bolje, vidjet ćemo da su pojedine udruge članice svih triju Saveza, neke su članice dva Saveza, i logičnim slijedom eliminiranja duplih članstava dođemo do toga da ova tri Saveza predstavljaju tek 98 udruga.
Ovime je sasvim jasno vidljivo da je laž kako Savezi imaju pravo govoriti u ime svih osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
Nastavimo li analizirati podatke lako nam je doći do informacije da u cijeloj Hrvatskoj postoji oko 300 udruga za djecu s poteškoćama i osobe s invaliditetom. Uzimajući da je maksimalan broj članova u nekim udrugama do 200, a većina udruga ima znatno manji broj članova (oko 50 do 80 korisnika), bez da gledamo pojedinačne slučajeve članstava u više udruga, dođemo do podatka da je jedva 50 tisuća osoba uključeno u rad udruga. Također, važno je za naglasiti da nisu sve udruge nužno i članovi saveza, pa zdravim oduzimanjem dođemo do toga da savezi predstavljaju tek nekih 8 do 9 posto populacije osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, dok su sve ostale osobe s invaliditetom i dalje prepuštene same sebi i svojoj brutalnoj svakodnevnici!
Nama je dosta uzaludnog trošenja novca na raznorazne "stručne" timove nekompetentnih podobnika, na okrugle stolove na kojima se stalno ponavljaju iste teorije, trošenja novca na simpozije koji se svode na jelo i piće i prilike su za trošenje novca poreznih obveznika kako bi se podobni ulizali moćnima, koji su sve osim stručnih organizacijskih tijela zaduženih za kreiranje strateških planova  za osobe s invaliditetom. Dosta je trošenja na organizacije tribina u svrhu pravdanja sredstava. Dosta je da ti navodni predstavnici osoba s invaliditetom ne uvažavaju stvarne živote osoba s invaliditetom, o tome ne govore i za boljitak njih ne djeluju.
Sve su to ušminkani paravani za pravdanje pozicija, uhljebljenja. Dovoljno je samo pitati nekog tko cijeli život živi invaliditet i on će vam reći i način i model provođenja boljitka, bez da ga u tom vode politikanstva, taktike, podobnosti i ina Savezima puno bitnija polja.
Plasira se i priča o poboljšanju uvjeta zapošljavanja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj dok podaci govore drukčije.
Realan i surov podatak je sljedeći:
278.564 tisuća odnosno 53,6 posto posto populacije osoba s invaliditetom je u radno aktivnoj dobi  ( 18-64 godine), a zaposleno ih je 5,8  posto!
Dakle,  94,2 posto radno aktivne populacije osoba s invaliditetom je NEZAPOSLENO!
Prečesto ti isti predstavnici pojedinih Saveza sebi daju za pravo izjavljivati kako je stanje u Hrvatskoj dobro, zadovoljavajuće, i prečesto si daju za pravo u ime cijele jedne manjine prezentirati lažnu sliku medijima, Vladama i Europskoj široj populaciji.
Sliku o dobrom položaju i stanju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj koja u najmanju ruku nije istinita ni realna.
U Hrvatskoj je dobro samo onima koji su se uhljebili u takvim Savezima i pojedinim udrugama koji su se u zamjenu za šutnje i prešutno odobravanje njihovih načina priključili istima i time pridonjeli i nastavljaju pridonositi marginalizaciji i diskriminaciji osoba s invaliditetom.
U Hrvatskoj osobe s invaliditetom nisu pokrivene sustavnošću i sustavnim radom na poboljšanju stanja. Ovisne su o vlastitim financijskim sredstvima, o materijalnim stanjima njihovih obitelji, ovisni su o udrugama koje u nas gotovo u potpunosti preuzimaju rehabilitacije, školovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Hrvatska NEMA sustav koji bi se ravnopravno, konstantno i pošteno brinuo o osobama s invaliditetom, i jedino što je konstantno je svakodnevno nazadovanje položaja osoba s invaliditetom.
Niti jedan grad u Hrvatskoj nema ispunjene uvjete za slobodu kretanja osoba s invaliditetom.
Uvjeti u Zagrebu su možda malo bolji nego u ostalim dijelovima Hrvatske, ali ako pogledamo da se nitko s kolicima ne može ukrcati na vlak onda nam je jednostavno zamisliti koliko je katastrofalno stanje u ostalim gradovima.
Najčešće se neovisne udruge same pokušavaju izboriti za rušenje svih prepreka za normalan život osoba s invaliditetom, između ostalog i arhitektonskih barijera, no u ovakvom sustavu smo svedeni na represije svih zdravih pokušaja rada ako nismo podobnici. Ne dozvoljava se pokazivanje da se drukčije može i da se raditi i učiniti puno toga može, samo kada se spremi ego i osobna korist. Najteže je onima koji pokazuju da se drukčije i bolje može.
Država kojoj je civilni sektor preuzeo sustavnu skrb za osobe s invaliditetom istima ne dozvoljava rad, dok se svi oni koji samo govore u prazno i ništa ne poduzimaju financiraju i time oduzimaju gole kore kruha potrebitima iz usta.
Statistički podaci i brojke manipulativni su, ovisno o osobnim koristima onih koji ih izgovaraju. Tako neki imaju obraza reći da je ova Vlada odvojila čak 70 milijuna kuna za ovu populaciju, pritom namjerno zaboravljajući spomenuti da su osobe s invaliditetom primorane birati ostajati doma i imati njegu, biti potpuno izolirane ili ići se školovati i ostati bez svega. Namjerno se izostavlja kolika enormna količina tog novca odlazi na financiranje hladnih pogona rada Saveza kojih je previše, koliko tog novca odlazi na financiranja udruga štićenih od tih saveza, a koje ne rade u korist osoba s invaliditetom, koliko novca se koristi na popratne troškove lagodnih života desetaka predsjednika i potpredsjednika saveza itd.
Svima nama koji se svaki dan borimo za malo dostojanstva i normalan život sve ovo dolazi kao pljuvanje u lice. A nas je 90 posto, nas koji smo marginalizirani i koji nismo one svijetle iznimke uspjeha.
Jednostavno, čista je laž da je stanje u Hrvatskoj dobro. Počevši od arhitektonskih barijera preko liječenja, rehabilitacija, školovanja ili zaposlenja, trenutna situacija je katastrofalna. Prava se režu i ukidaju baš svaki dan, diskriminacija i marginalizacija se iz dana u dan pojačavaju, sve češće imamo slučajeve da osobe s invaliditetom postaju socijalni slučajevi zajedno s njihovim obiteljima, sve češće smo izloženi nepravdama, oduzimanju dostojanstva i prava na normalan život.
Sama pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak u svom zadnjem izvješću jasno je dala do znanja da je stanje u Hrvatskoj ALARMANTNO i da su hitno potrebne ogromne promjene i početak sustavnog rada kako bi se osobe s invaliditetom počele uključivati u normalan život i prestale biti diskriminirana manjina bez mogućnosti za napredovanje.
Stanje na terenu je potpuno kaotično, kako i sama pravobraniteljica kaže, alarmantno, a od svih govorancija predstavnika Saveza imamo samo još veće barijere i potpuno ignoriranje problema.
Vrijeme je da se tome stane na kraj, da se trulež počisti, da se o pravima osoba s invaliditetom pita upravo njih i da oni predstavljaju svoje živote onakvima kakvi jesu, a ne kako ih drugi žele prikazati.
Nećemo dozvoliti da nikakva lica iz udobnih fotelja spriječavaju razvoj svih pojedinaca u Hrvatskoj,da za svoje osobne koristi spriječavaju i ukidaju svaku nadu populaciji od 92 posto LJUDI s invaliditetom u bolji život.
Savezi nisu glas svakog pojedinog čovjeka s bilo kakvim oblikom invaliditeta!

Facebook grupa Pomozimo djeci s invaliditetom

Foto: Tino Jurić/PIXSELL

Objavljeno: 06.01.2014