Osvrt Božice Ravlić: Političari, hoćete li osjetiti sram kada vas vlastita djeca upitaju što ste radili dok ste odlučivali o sudbini osoba s invaliditetom?
Ono što mi daje nadu, to su ove mlade generacije OSI. Što ih više upoznajem to je jasnije da vladajuće garniture njima neće još dugo moći prezentirati svoja lažna obećanja
Obično me na osvrt potakne bijes uzrokovan nepravdom, nerazumijevanjem, neprihvaćanjem, jednostavno rečeno - ljudska glupost.
Prvi put osvrt je potaknut osjećajem sreće. Sretna sam što sam kroz cijeli niz vaših životnih priča uvidjela da veliki broj vas svoju različitost prihvaća i ne očajava zbog nje, štoviše često ste potpora upravo onima koji imaju zdravlje. Uvidjela sam kako se nosite sa svojim invaliditetom od prvih trenutaka kad ste postali svjesni da postojite, sve do onih kojima je život u djeliću sekunde donio preokret i uveo ih u getoiziani svijet osoba s invaliditetom.
Majke djece s invaliditetom
Ono što me posebno fascinira snaga je majki djece s teškoćama u razvoju. Žena koje su postale njegovateljice, svladale sve potrebne vještine da njihovo dijete nastavi život u vlastitom domu. Kada razgovaram s njima i čujem zadovoljstvo, vjeru i energiju u njihovom glasu poželim da netko od ovih koji nam određuju prava i odobravaju pomagala, kao i visinu primanja, provedu samo jedan dan u njihovom svijetu. Te žene, one jednostavno održavaju sjaj u očima svoje djece koja često ne mogu apsolutno ništa bez njihove pomoći. Hvala vam što ste s nama podijelili svoje sudbine, vjerujem da ste ukazali na probleme s kojima živite, sve to bez mržnje i bijesa na koji nailazimo kad tražimo svoja prava.
Ovo vrijeme, kraj godine, mnoštvo domjenaka i hrpa hrane koja završava u smeću. Druga strana, oni koji će biti sretni u krugu svoje obitelji sa skromnim primanjima koja neće ispuniti ni najosnovnije potrebe. Zašto nitko nije predložio da troškovi domjenka pomognu tim obiteljima? Svi ti naši osviješteni političari koji toliko misle na potrebite, neka razmisle i o sebi. Nemoguće je ne primijetiti povećanje njihovih konfekcijskih brojeva dolaskom na vlast. Ne znam, možda vam supružnici počnu bolje kuhati ili vi uživate previše u besplatnim pladnjevima? To me najmanje brine kod vas. Ono što bih voljela znati, pitanje je kad se pogledate u ogledalo vidite li sliku čudovišta koja ste postali ili ste oduvijek takvi? Hoćete li osjetiti sram kada vas jednog dana vlastita djeca upitaju što ste radili dok ste odlučivali o sudbini nemoćnih. Ne želim si kvariti raspoloženje mislima o vladajućima, ali očito je živite u velikoj iluziji. Svjesno nanosite nepravdu i kršite prava velikom dijelu populacije ove države koja ne može mijenjati svoj položaj i ovisi o zakonima koje vi donosite.
Rezanje sramotno bijednih primanja
Godina koja završava bila je ispunjena nadom da će konačno biti prepoznate stvarne potrebe OSI i djece s teškoćama u razvoju, a čeka nas rezanje sramotno bijednih primanja i prava.
Ono što mi daje nadu, to su ove mlade generacije OSI. Što ih više upoznajem to je jasnije da njima nećete još dugo moći prezentirati svoja lažna obećanja. Jaki su i ono što me fascinira njihova je svjesnost da imaju potpuno ista prava kao svaka osoba bez invaliditeta. Stoga, imate razloga razmisliti o posljedicama svojih nerealnih zakona.
Mogu reći da sam gubitnica, trebale su mi godine da prihvatim svoje stanje. Sramila sam se izlaziti van stana nakon što sam sjela u kolica. Taj sram nametnuli ste mi vi hodajući. Vi ste mi uzastopnim ponavljanjem koliko sam jadna stvorili dojam da manje vrijedim. Trebalo mi je vrijeme da shvatim tko je gubitnik. Istina, ja jesam u kolicima, ali danas znam koje su moje mogućnosti. Dok vi zdravi lelujate glava punih planova koje nećete ostvariti. Meni zadovoljstvo pričinjava svaka sitnica koju učinim sama, svaki izlazak i pogled čuđenja što radim među vama 'savršenima'. Dovoljno mi je kad stojim u redu u dućanu i natrpam se kao svaka žena koja voli kupovati i ne učinim zastoj, dok ona zdrava ispred mene ne zna gdje joj je glava i unezvjereno gleda kuda će sama sa sobom.
Biti sretan unatoč svemu
Velika većina vas nema pojma što je život. Moja prednost je što sam živjela u svijetu zdravih i dospjela u svijet OSI. Da, trebala sam vrijeme, morala sam prihvatiti sebe. Zadovoljstvo koje imam danas, svjesnost vrijednosti svakog momenta, događaja, osobe koja ulazi ili je nestala iz mojeg života nikada ne bih imala da nisam u ovim mojim kolicima. Očaj kad sam ih ugledala prvi puta. Cijeli dan suze su samo lijevale. Pokušala sam prihvatiti - to je konačno. Sama sebi postavila cilj. Ne, ne može biti zauvijek. Dala si rok. Dvije godine vježbanja i znoja i moram prohodati. U tih dvije godine, dogodilo se mnoštvo situacija koje su me izgradile i pokazale tko sam. Uvidjela sam glupost rečenice: "Jadnica, pa zašto baš ti." Danas, često kad se začahurim u svoju toplu postelju, izvučem ruku i držim se za prečku kolica. Smiruje me saznanje da su uz mene, znam što mi znače i volim ih. Ona su dio mene. S njima mogu i više od vas koji hodate.
Izlazak iz OSI geta
Nije mi namjera tješiti one koji s invaliditetom žive od rođenja, ali istina je, preskočili ste fazu lažnih prijateljstva. Žao mi je ako vas je to učinilo slabim i nesretnim, još imate vremena da razmislite i prihvatite sebe više ili manje savršene po mišljenju okoline u kojoj živite i stvorite život u kojem vas poštuju zbog toga tko ste, ne koliko možete ili ne možete učiniti.
Sebi kao i vama želim da nastavimo vjerovati u Djeda Božičnjaka, veće su šanse da nam on i osobnost svake od nas osoba s invaliditetom omogući bolji položaj i razumijevanje društva, jer za one koji kroje naša prava mi smo nule što dokazuju svojim postupcima. Želja nam se može ostvariti tek kad postanemo homogena skupina koja traži što joj pripada, ovim pasivnim čekanjem da se pojedinci izbore svakim danom vraćamo se u mrak kada su osobe s invaliditetom živjele u izolaciji.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 26.12.2013