Filmski kritičar In-Portala, i sam slijepa osoba, otkriva zašto je neizlječivi obožavatelj Woody Allena i zašto je njegovu novom filmu dao ocjenu 9 bijelih štapova, dakle gotovo pa remek-djelo

Na početku da odmah nešto razjasnim. Smatram se velikim obožavateljem filmova Woodija Allena. U njegovim filmovima uživam dvostruko, kao filmoljubac i kao slijepa osoba. Svaki put kad govorim o filmovima koji su posebno pristupačni za gledanje slijepim osobama redovito uzimam kao primjer filmove ovog njujorškog "brbljavca".

Woody je dobar i kad je loš

Mogu ići tako daleko i reći da uživam u njegovim lošijim filmovima, ali što mogu kad je tako. Vjerojatno tih lošijih ne bi ni bilo da Woody Allen u zadnjih 20-ak godina ne izbacuje filmove kao što je Frank Zappa objavljivao albume, minimalno jednom godišnje. Čovjek jednostavno ima ideju, snimi film i ide dalje bez obaziranja. Snimio je 49, što vrhunskih, što odličnih, što dobrih i nekoliko onih drugih filmova. Po tome je jedinstvena osoba u svijetu filma u posthitchcockovskoj eri. On se čak retrospektivno snebiva i pita se što ljudi vide u njegovim filmovima. S tim da ga najviše čude kultni statusi filmova poput Annie Hall ili Manhattan, koji njemu nisu ništa posebno. No Woody Allen puno toga izvali , kako na filmu tako i van filma.

Zanimljivo je primjetiti komercijalnu renesansu koju doživljavaju recentni Allenovi filmovi. Ponoć u Parizu iz 2011. godine je komercijalno najuspješniji film u dugoj mu karijeri. Trend se nastavlja i s filmom Blue Jasmin (Jasmin French) koji je trenutno u domaćim kinima. Ovo najnovije Allenovo ostvarenje je imalo najbolje otvaranje na američkim kino blagajnama od svih njegovih filmova, a sudeći po ocjenama, osim publici, film se itekako svidio i kritici. Uzevši sve skupa u obzir Jasmin French je film koji ima prilično težak teret velikih očekivanja, a meni nije ništa preostalo nego štap u ruke, suprugu pod lakat i pravac u najbliže kino ususret omiljenom mi redatelju.

Bez standardnih klišea

Glavna junakinja ovog filma je Jasmin (Cate Blanchet), koja živi vrlo lagodan i privilegiran život njujorškog visokog društva. Život joj se okreće naopačke kad njezin suprug Hal (Alec Baldwin) završava u zatvoru zbog financijskih malverzacija. Jasmin ostaje bez ičega i prisiljena je otići u San Francisco kod svoje sestre Ginger (Sally Hawkins) koja živi dosta stepenica niže na društvenoj ljestvici. Jasmin se nikako ne snalazi u svijetu obaveza i rada izvan mjehura bogatstva i povlaštenosti iz kojeg je naglo ispala.  
Kad se ovako u kratkim crtama opiše radnja filma ne može se ne primjetiti direktno referiranje na dramu Tramvaj zvan čežnja Tennessija Williamsa. Cate Blanchet je čak igrala Blanche DuBois, lik vrlo sličan Jasmin. Tipično Woodiju Allenu, on negira utjecaj i tvrdi da je sličnost primjetio tek naknadno. Kao što u slavnoj drami Blanche, tako i u ovom filmu sav teret nosi glavna nesretna junakinja Jasmin, koju bez pretjerivanja maestralno glumi Cate Blanchet. Pridružujem se svima onima koji Cate Blanchet već sada vide sa zlatnim kipićem za glavnu žensku ulogu. Jednostavno ona dominira svakim kadrom u kojem se pojavi, a ne možemo reći da je Jasmin ugodno društvo. Film je pun dijaloga koji su zapravo njeni kompulzivni monolozi u kojima Jasmin gubi vezu sa stvarnošću, a osoba koja i nama i Jasmin pokušava pomoći da ju vidimo drugim očima je njezina sestra Ginger. Ovdje Allen ne zapada u standardni kliše i ne postavlja u moralno superiornu poziciju pripadnike niže klase, nego jasno pokazuje da i jednostavna i dobra sestra Ginger živi u svojim lažima i obmanama.

Oskar za Cate Blanchet 

U filmu je, standardno za Allena, i ostatak glumačke postave na iznimno visokoj razini. Posebno se ističe Sally Hawkins, kojoj bi mogao dopasti i kipić za sporednu ulogu, a Alec Baldwin još jednom dokazuje da je majstor utjelovljavanja šarmantnih, ali do srži ljigavih tipova.  Jasmin French ne spada u one Allenove filmove u kojima ćete se nasmijati do suza. Smijeha ima, ali onog smijeha koji zapravo hoće plakati. Iz Allenovog opusa Jasmin French se najviše naslanja na filmove poput Interijeri (1978.), Zločini i prijestupi  (1989.) i Muževi i supruge  (1992.). Ovo je sigurno jedan od najtežih Allenovih filmova i to baš zato što smo prisiljeni biti u društvu Jasmin, intezivne, labilne, iscrpljujuće i krhke osobnosti. Mislim da se može slobodno reći da je ovaj film jedan od onih gdje glumac, u ovom slučaju glumica, nosi cijeli film. Čak bih se usudio reći da je Cate Blanchet ponijela ovaj film dalje no što je i sam veliki redatelj zamišljao. Ponavljam, ako bude na kladionicama, obavezno staviti kuću na lakat na pobjedu Cate Blanchet, pa nek je sto put dedina.t

Što se tiče pristupačnosti filma nama slijepima, Woody Allen nas ni ovaj put nije iznevjerio. Naprotiv, u filmu se uz poznavanje engleskog jezika može uživati i bez naratora. Preporučujem ga svima jer je Woody Allen snimio film na razini svojih najznačajnijih djela, a to nije mala stvar.
Ocjena: 9 bijelih štapova za film
9 bijelih štapova za pristupačnost slijepima

Piše: Branimir Šutalo

Objavljeno: 07.12.2013