KOMENTAR Ministra Aladrovića treba pitati zašto postoji rezerva od pola milijarde kuna za osobe s invaliditetom

Nisu li se sredstva, ako već nije bilo pameti i volje da se raspodijele kroz sustav profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, mogla dosad već nebrojeno puta prenamijeniti za, primjerice, osiguravanje kvalitetnije usluge osobne asistencije?

 

Kao da sam zadnji put pisao u nekom prošlom životu, puno toga se zaredalo što me udaljilo od stvaranja pisane riječi. Nadam se da nisam zaboravio slagati slova. Javite mi kako vam se čini.

Nisam čovjek od nekakvog pretjeranog planiranja - obično čekam do zadnjeg trena i onda pišem jašući na valu inspiracije - ali za ovaj svojevrsni povratak pisanju imao sam već spremne dvije teme. Pa, iako bih ih na neki način mogao povezati s ovim o čemu danas čitate i tako sve zgurati u isti koš, smatram da su sve tri teme dovoljno važne da ih ne razvodnjavam kojekakvim publicističkim emulzijama.

Ova je posebno važna.

Ministar rada i mirovinskoga sustava Josip Aladrović 20. ožujka i 4. svibnja ove godine donio je dvije odluke kojima je ukupno 450 milijuna neutrošenih kuna namijenjenih profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom prenamijenio za 'isplatu minimalne plaće u okviru provedbe mjere aktivne politike zapošljavanja Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim COVID-19 iz nadležnosti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje'.

Ali polako. Krenimo redom.

Aktualni Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom stupio je na snagu 1. siječnja 2014. godine, a od tada je imao i nekoliko izmjena i dopuna. Ono što je iz ovog vrlo opširnog propisa važno za današnju priču izdvojit ću u nekoliko rečenica.

Prvo, Zakon nalaže da su poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika dužni zaposliti određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavljaju. To je to famozno kvotno zapošljavanje, a kvota ne može biti manja od 2% niti veća od 6% od ukupnog broja zaposlenih radnika kod poslodavca koji je obveznik ovakvog oblika zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Drugo, poslodavci koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom obveznici su novčane naknade te obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade. Naknada je ovdje ljepša riječ za kaznu, a poslodavci su tu kaznu dužni uplatiti u korist uplatnog računa s kojeg se prikupljena sredstva koriste, kako piše u stavku 6. članka 10. Zakona, za održivost i razvoj sustava profesionalne rehabilitacije, poticaje i nagrade pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koje isplaćuje Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, projekte i programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje provodi Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, poticaje pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koje isplaćuju korisnici utvrđeni Registrom proračunskih i izvanproračunskih korisnika, te projekte i programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje provode korisnici utvrđeni Registrom proračunskih i izvanproračunskih korisnika.

Ukratko, novci skupljeni kažnjavanjem zločestih poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom koriste se, kako sam već napisao, za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

A onda je 20. ožujka ove godine na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji je, uz ostale promjene, u Zakon ubacio i novi stavak u članak 10., stavak koji kaže da 'u slučaju posebnih okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožavaju život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušavaju okoliš, narušavaju gospodarsku aktivnost ili uzrokuju znatnu gospodarsku štetu, ministar nadležan za rad može posebnom odlukom utvrditi da se sredstva uplaćena s osnove novčane naknade mogu, osim za namjene propisane stavkom 6. ovoga članka, koristiti i za druge namjene u svrhu očuvanja radnih mjesta i zadržavanja u zaposlenosti'.

Ovdje je važno napomenuti da je ovaj i ovakav Zakon 19. ožujka podržalo 119 od 125 prisutnih zastupnika, uključujući i Marka Sladoljeva iz Mosta koji je u srijedu prozvao ministra Josipa Aladrovića jer je 'odlučio staviti ruku u kesu koja se tiče osoba s invaliditetom'. Također, da ne bi bilo zabune, ni ovih preostalih šest nije se usprotivilo, nego su samo bili suzdržani. Ova mala digresija je tu samo kao podsjetnik i opomena kada nas sutra netko drugi bude pokušao koristiti za jeftino političko poentiranje, kao što je Sladoljev pokušao niti dva mjeseca nakon što je podržao 'stavljanje ruke u kesu koja se tiče osoba s invaliditetom'.

Vratimo se mi ministru rada i mirovinskoga sustava. Dakle, samo dan nakon što je izglasan i isti dan kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Aladrović je iskoristio novostečenu i saborski općeprihvaćenu moć i donio odluku da se iz 'kese' kriplovima uzme 300 milijuna kuna, a 4. svibnja je novom odlukom upiknuo još 150 milijuna.

U čemu je problem?

Nekoliko je tu problema, a možda najmanji od njih je to što je 'invalidima uzeto gotovo pola milijarde kuna'.

Nismo nerazumni mi invalidi. Nismo ni glupi, razumijemo u kakvoj situaciji su i društvo i ekonomija, ne samo u Hrvatskoj. Gotovo sam siguran, da nas je netko pitao, da bi dobar dio pristao na razumnu preraspodjelu sredstava.

Znate u čemu je problem?

Nitko nas nije pitao.

Nitko nas ništa ne pita. Nitko nam ništa ne govori. Nikad.

Ne osjećamo se zapostavljeno zbog love. Nego zbog ovakvog ignoriranja.

Budimo realni, ministar Aladrović doista, kako kaže zastupnica Ljubica Lukačić, osobama s invaliditetom nije uzeo 450 milijuna kuna. Zašto? Zato što ti novci očito nikada nisu ni bili naši, iako su skupljeni kažnjavanjem poslodavaca u naše ime.

Pravo pitanje ovdje je zašto uopće postoji rezerva od barem pola milijarde kuna koja je namijenjena osobama s invaliditetom.

Nisu li se sredstva, ako već nije bilo pameti i volje da se raspodijele kroz sustav profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, mogla dosad već nebrojeno puta prenamijeniti za osiguravanje kvalitetnije usluge osobne asistencije, formiranje vrlo zadovoljavajućeg koncepta inkluzivnog dodatka ili pružanje snažnije podrške roditeljima i obiteljima osoba s invaliditetom? Da ne spominjem Spinrazu.

Svaki dan osjetimo da za nas nema novca. A onda saznamo da ga cijelo vrijeme ima. Ali nije za nas.

Pokušao sam u zadnjem svom komentaru - onom od prije gotovo mjesec i pol dana - gledati kroz prozor pozitive, vidjeti svijetlu budućnost na kraju tunela krize. Takav sam uvijek. No ovakve stvari me prečesto podsjete da je svjetlo na kraju tunela zapravo teretni vlak od kojeg nema bijega.

Osobe s invaliditetom su nevjerojatno razumni i strpljivi ljudi. Ali ovakvom ponašanju donositelja odluka mora konačno doći kraj.

Shvatite da mi ne samo da postojimo, nego uz to nismo ni glupi.

A uskoro biste mogli saznati i koliko smo jaki.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti