Možda je upravo osjećaj da nema promjene, paradoksalno, najsnažniji dokaz da je promjena stvarna, jer možda je naša prisutnost postala toliko normalna da smo se na nju navikli i više je niti ne primjećujemo

 

Jesam li vam falio? Znam da jesam. Bar jednoj. Osobi. Nisam pohlepan, meni je to više nego dovoljno. Ali ipak se nadam da vas bar deset ili dvadeset ovo čita. Zbog opstojnosti In Portala, naravno.

S tim na umu, idemo privesti i 2019. zasluženom kraju.

Sreća je da su baze podataka prilično trajna stvar. Takve su i one u kojima je digitalno pohranjen ovaj portal. Zato još uvijek možete pronaći i pročitati sve što smo ikada objavili u našoj sada već dugogodišnjoj povijesti.

Sreća je to i za mene, jer bih se inače jako teško sjetio što sam napisao u posljednjoj prošlogodišnjoj kolumni.

Danas će to, umjesto kolumne, biti komentar. Komentar protekle godine, iz perspektive nas, osoba s invaliditetom.

Pa kakva je bila?

Čitajući prošlogodišnji rezime, jedna misao koju sam tada napisao zapela mi je za oko.

'Imam osjećaj da se nešto dogodilo, nešto se promijenilo. A to mi ne govori samo jedan izolirani slučaj, nego cijela ova godina.

Cijela godina.

Cijele godine smo bili tu negdje. Ne mislim nužno i samo na medije, jer medijima nikad nećemo biti dovoljno senzacionalni i lijepi da bi nas tražili od siječnja do prosinca, nego na činjenicu da smo konačno bili dio svijeta. Ne kao projekcija nekog vanjskog, tuđeg interesa i djelovanja, neko kao produkt našeg postojanja. Aktivnog postojanja.'

Znate što? Nisam siguran da je tako i ove godine.

No možda i griješim.

Možda je sasvim moguće da se nešto doista promijenilo i da smo postali dio svijeta zahvaljujući našem aktivnom postojanju. Možda je upravo osjećaj da nema promjene, paradoksalno, najsnažniji dokaz da je promjena stvarna, jer možda je naša prisutnost postala toliko normalna da smo se na nju navikli i više je niti ne primjećujemo. Ako je tako, onda smo uistinu već pobijedili, na neki način.

I, doista, krivo bi bilo reći da nas ove godine odjednom opet nema, da nismo bili aktivni. Naprotiv, ako pratite In Portal, pa i druge medije, mogli ste vidjeti da se širom svijeta - ali i najvažnije, sebično i lokalpatriotski, u Hrvatskoj - osobe s invaliditetom ipak sve više pojavljuju u javnom diskursu. U većini slučajeva.

Možda nismo dostigli američke 'standarde' pojavljivanja likova s invaliditetom u serijama i filmovima - iako svakako nisam pristalica ispraznog zadovoljavanja kvota - ali sve češće smo i kod nas u nekakvim talent showovima i sličnim nestrukturiranim formatima, pa i općenito u medijima. Istina, prizvuk je i dalje gotovo isključivo potpuno pogrešan - sažaljenje, motivacija, spuštena očekivanja. Inspiracijska pornjava. No definitivno smo postali dio slike, a to je prvi korak ka promjeni percepcije. Na kraju krajeva, i Sylvester Stallone je glumačku karijeru započeo pojavljujući se u pornićima.

S druge strane, a o tome sam nedavno pisao, baš mediji su prema nama bili najmanje korektni kada je njihova profesionalna reakcija bila najpotrebnija. Ne volimo taj Međunarodni dan osoba s invaliditetom, ali bar tad smo trebali biti više od trominutne patetične fusnote.

Donositelji odluka su taj dan iskoristili tipično, ali ipak kvalitetnije od medija. Osobno, ja se trudim biti netipičan pa ih hvaliti kad god to barem malo zasluže. I bilo je doista dobrih poteza koje treba pozdraviti - ako ništa drugo, valja izdvojiti početak izrade Zakona o osobnoj asistenciji. S druge strane, duboko sam razočaran izostankom reakcije predsjedničkih kandidata na moj upit vezan za status osoba s invaliditetom u Hrvatskom. No od toga je još puno gori praktički potpun manjak interesa za ovaj zastrašujuće velik postotak populacije. Ja nikoga od njih nisam čuo da konkretno spominje osobe s invaliditetom. Možda bismo se trebali deklarirati kao ustaše i partizani. U Hrvatskoj oni svaki dan imaju svoj međunarodni dan.

Ove godine smo opet i prosvjedovali. I opet na kraju dobili traženo. Već sam pisao što o prosvjedu mislim, no slagali se s njim ili ne, i kakvi god dugoročni učinci njegovih posljedica bili, dva vrlo važna momenta iz cijele priče moramo izdvojiti - aktivizam i ustrajnost treba pohvaliti i podržati, a sada već poslovično neuključivanje krovnih udruga treba prozvati i, konačno, kazniti.

Kakva je bila, onda?

Čitajući prošlogodišnji rezime, zaključujem da možda ipak ova godina nije bila tako loša. Na početku komentara sam bio siguran da ću teško završiti u optimističnom tonu, ali morat ću.

Nije savršeno. Nikada neće ni biti. Ali svaka je godina bar malo bolja od prošle.

Neka nam takva bude i iduća. Bolje od toga ne treba.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 27.12.2019