Još 20. studenog na adrese četiri tada potencijalna kandidata, za koja smo u uredništvu smatrali da su najrelevantniji, poslao sam e-mail sa samo jednim, vrlo kratkim i jasnim pitanjem

 

A danas, nešto sasvim drugačije!

Politika!

Ili ipak ne... Krenimo redom.

Ako mislite da se mi na In Portalu igramo novinara, samo pišemo nekakve glupave komentare i prenosimo vijesti iz zemlje i svijeta za koje se netko drugi morao potruditi, jako griješite.

Veliki dio našeg posla, koji vi ne vidite, sastoji se od komunikacije, istraživanja, a možda najveći dio - na našu neopisivu žalost i frustraciju - otpada na čekanje. Znate ono policijsko čekanje u autu iz američkih filmova? Slično tome, ali puno manje filmično. Zato i nema filmova s novinarima koji, umjesto da u autu jedu hladnu pizzu i čekaju lopove, sjede pred računalom i tipkaju. Jer tako mi čekamo. I ne nosimo oružje. Osim pera.

Ako mislite da će današnji komentar biti još jedan od onih koji mi funkcioniraju kao svojevrsni ventil, prostor za kukanje kako je novinarski kruh žilav poput opanka, u pravu ste. Ali, ako izdržite kroz kukanje, koje obećavam da neće biti dugačko, doći ćete do prave i puno važnije teme, a možda čak i iz kukanja izvučete ponešto vrijedno.

No rekli smo da ćemo redom.

Često, možda i prečesto razmišljam o medijima i novinarima, o njihovom odnosu prema onome što oni očito smatraju 'ostatkom svijeta', ali i o odnosu tog ostatka svijeta prema medijima. Ne, nikako se ne mirim s njihovim samonametnutim statusom moralnih bogova i apsolutnih čuvara istine čijem se svakom hiru 'ostatak svijeta' mora pokloniti. I točno to se događa. Uglavnom svi smo sretni ako nam se i kada ukaže prilika bar na sekundu se obratiti bogovima i dati svoj doprinos njihovoj istini. Odazivamo se svakom pozivu, dajemo izjave i gostujemo u emisijama, željno upijajući svjetlo reflektora, koji nikada nisu tamo zbog nas, kao da su sunce. I doista, malo tko odbija priliku biti u medijima, ne samo zato što svi mislimo da imamo nešto važno za reći ili se tako, na neki način, borimo za svoje mjesto pod suncem, nego i zato što odbijanje može imati i nekakve posljedice. Jer bogove se ne odbija samo tako.

Mogao bih reći da me veseli što situacija s In Portalom nije takva. No zapravo me zabrinjava što je situacija potpuno obratna. To što mjesecima pa i godinama moramo čekati - ili nikada ne dočekati - intervjue s vodećim ljudima pokreta osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ne govori samo o odnosu prema In Portalu kao o vodećem interesnom mediju, nego i o odnosu prema svima nama, osobama s invaliditetom. Osoba s invaliditetom u hrvatskoj je više od pola milijuna, a doseg i utjecaj In Portala puno je veći u toj populaciji nego što brojke mogu pokazati. Zato je još strašnije što takav odnos prečesto imaju i donositelji odluka.

Još 20. studenog na adrese četiri tada potencijalna kandidata, za koja smo u uredništvu smatrali da su najrelevantniji, poslao sam e-mail sa samo jednim, vrlo kratkim i jasnim pitanjem - što misle o trenutnom statusu i položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i što će, kao potencijalni budući predsjednik ili predsjednica, učiniti kako bi se taj status popravio.

Do sada sam od jednog ili jedne od njih - neću imenovati - dobio odgovor da ću dobiti odgovor.

To je sve.

Naravno, vrlo je upitno koliko uopće predsjednik ili predsjednica može imati utjecaja na život osoba s invaliditetom. Međutim, ovdje je bilo važno pokazati zainteresiranost, koja bi svakom kandidatu i kandidatkinji trebala biti važnija nego samim osobama s invaliditetom. Jer riječ je o više od dvanaest posto populacije. A reakcija je izostala.

Ako je riječ o neprepoznavanju relevantnosti In Portala za populaciju osoba s invaliditetom, to je loše. Ako je riječ o nezainteresiranosti za populaciju osoba s invaliditetom, to je strašno.

Ali ima i nešto katastrofalno. Dosad se nitko od njih nije značajnije, ili uopće, obratio osobama s invaliditetom.

A za to su krivi i oni i mediji.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 13.12.2019