Osi sektor Damira Fatušića: Što je UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom?
Što ako ipak postoji mehanizam koji Konvenciju može učiniti obvezatnom, kada to već donositelji odluka ne žele napraviti? Što ako smo odgovor opet mi, osobe s invaliditetom?
Opet ću danas kmečati kako mi je ponekad teško smisliti temu za kolumne. Evo, već je prošao 21 sat u nedjelju navečer, kolumna mora biti objavljena sutra ujutro – za vas je to danas, ako ste jedva dočekali moju novu žvrljotinu i čitate je isti dan kada izađe – a ja sam tek prije pola sata smislio o čemu ću filozofirati. Nije problem u manjku stvari o kojima treba pričati, ali jest problem u broju stvari o kojima već jesam pričao. Dobro, pisao, ne pričao. Dodatni je problem, o kojem bi se isto moglo pisati, činjenica da su osobe s invaliditetom nezanimljive i marginalizirane, pa se vrlo rijetko događaju i prenose aktualnosti koje donose nešto novo ili mijenjaju nešto staro, na pozitivan ili negativan način.
Ipak, stvari se događaju. Neki razgovori, komentari, rasprave. Neke zanimljive situacije. I među svim tim običnim i svakodnevnim stvarima se gotovo uvijek može naći tema za kolumnu. Tako je i s današnjom.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom je međunarodni ugovor o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda koji ima za cilj zaštitu prava i dostojanstva osoba s invaliditetom. Stranke potpisnice Konvencije dužne su promicati, štititi i osigurati potpuno uživanje ljudskih prava osobama s invaliditetom i osigurati im punu jednakost pred zakonom. Tekst je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda 13. prosinca 2006., a otvorena je za potpisivanje 30. ožujka 2007. Nakon što ju je ratificirala 20. stranka, Konvencija je stupila na snagu 3. svibnja 2008. Od listopada 2017. godine ima 160 potpisnika i 175 stranaka, što uključuje 172 države i Europsku uniju, koja je Konvenciju ratificirala 23. prosinca 2010. Što se tiče Hrvatske, Konvenciju je 30. ožujka 2007. u ime Vlade Republike Hrvatske potpisala Jadranka Kosor, tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, Hrvatski je sabor donio na sjednici 1. lipnja 2007. godine. Zakon je izašao u tiskanom izdanju Narodnih novina 27. lipnja iste godine.
Nakon ovog odlomka od 1.188 znakova o UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, reći ću vam da današnja kolumna nije o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Ali ću se ovim vrlo važnim dokumentom poslužiti kako bih iznio i kvalitetnije prokomentirao dvije stvari koje smatram vrlo važnima.
Stranke potpisnice Konvencije dužne su promicati, štititi i osigurati potpuno uživanje ljudskih prava osobama s invaliditetom i osigurati im punu jednakost pred zakonom. Što to znači? Što to znači za osobe s invaliditetom? Što to znači za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj? Možda bi bilo pogrešno reći da ne znači ništa, ali sigurno ne znači puno. Ne znači ni približno dovoljno. To je, ponavljam, vrlo važan i kvalitetno napisan dokument, koji ratifikacijom postaje obvezujući za zemlje potpisnice. Hrvatska je Konvenciju ratificirala među prvima, o Konvenciji se puno priča i njome se mnogi hvale, no konvencija, uz svu svoju obvezatnost, nije život osoba s invaliditetom u Hrvatskoj bitnije promijenila na bolje. Nije ga nigdje u svijetu bitnije promijenila, ni približno u onom opsegu koji se osobama s invaliditetom obećava u tekstu Konvencije, a koji je obvezujući za države potpisnice. Kakva je to onda obvezatnost? Gdje je tu nestala dužnost? Osobama s invaliditetom uistinu je dosta deklarativne podrške, a UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, zakonskoj obvezatnosti unatoč, upravo je to – deklarativni dokument podrške. Lista lijepih želja bez mehanizma koji bi osigurao ispunjavanje tih želja. Kao i mnogi drugi dokumenti kojima nas se stalno lupa po glavi.
Teško je reći u čemu je točno problem – vjerojatno ih je mnogo – no ne bi vas nitko smio kriviti ako pomislite da jednostavno nedostaje interesa da se obećano ispuni, a kako za neispunjavanje, očito, nema posljedica, nema ni obvezatnosti, koliko god mi nju zazivali i upozoravali na nju. Tu, zapravo, dolazimo do drugog momenta u cijeloj priči koji želim prokomentirati, skrenuti vam pažnju na njega. Što ako smo mi tu obvezatnost potpuno krivo shvatili? Što ako ipak postoji mehanizam koji Konvenciju može učiniti obvezatnom, kada to već donositelji odluka ne žele napraviti? Što ako smo odgovor opet mi, osobe s invaliditetom?
Već sam, i to nedavno, pisao o tome kako je svijet na prekretnici koju neke grupacije, za razliku od osoba s invaliditetom, uspijevaju iskoristiti kako bi se silom izborile za svoja prava. Što ako vam kažem da nam UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom garantira da ćemo, ako se odlučimo upustiti u tu bitku, sigurno pobijediti i dobiti ono što želimo? Istina, u samom je startu krivo što se za nešto obećano i obvezatno treba dodatno boriti, no vrijeme je da shvatimo da moramo biti agresivni, ako išta želimo dobiti. To nam ne dolazi prirodno jer nikada nismo bili meta ciljanog i namjernog animoziteta, ali morat ćemo mijenjati navike, jer ćemo u protivnom uvijek dobiti najmanji dio kolača, dio koji ostane kada se zasite oni agresivniji i glasniji od nas.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom je alat, naš čarobni napitak koji jamči pobjedu kada shvatimo da u bitku moramo poći. Ona je produkt sustava, ali pomoću nje mi možemo sustav natjerati da izvrši obećano. Pročitajte je i počnite reagirati kada se krše vaša zagarantirana prava. Agresivno, jer na to imate zakonsko pravo.
Stranke potpisnice UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom dužne su promicati, štititi i osigurati potpuno uživanje ljudskih prava osobama s invaliditetom i osigurati im punu jednakost pred zakonom. Prisilimo ih na to.
Piše: Damir Fatušić
Objavljeno: 19.02.2018