Osi sektor Damira Fatušića: Udruge osoba s invaliditetom zaboravljaju tko su im partneri
Specifični problemi i interesna izolacija stvorili su, ili dodatno učvrstili, prirodnu koheziju među osobama s invaliditetom. A iz kohezije i potrebe za rješavanjem problema, nastale su udruge
Problema s kojima se susreću osobe s invaliditetom je mnogo. Moguće je da sam ovu rečenicu u kolumnama upotrijebio i previše puta, no mislim da je tvrdnja točna pa se ne susprežem. Repetitio est mater studiorum, rekli bi naši stari na tečnom latinskom. Uostalom, ako mi sami ne drvimo po tome, nitko drugi neće. Iluzorno je očekivati da je za probleme osoba s invaliditetom istinski briga ikoga tko nije osoba s invaliditetom ili netko vrlo blizak osobi s invaliditetom. Ako ćemo iskreno, to je i normalno. Nije ni osobe s invaliditetom briga za specifične probleme nacionalnih manjina ili transrodnih osoba. Sebično? Možda. Ali je učinkovito, kao i manufaktura. Ili evolucija.
Specifični problemi i interesna izolacija stvorili su, ili dodatno učvrstili, prirodnu koheziju među osobama s invaliditetom. A iz kohezije i potrebe za rješavanjem problema, nastale su udruge. Svijet nam nije neprijatelj, ali ga nije niti pretjerano briga za nas. Udružimo se, formalno, i počnimo sami sustavno rješavati svoje probleme i međusobno si pružati podršku. To je bila, i jest, osnovna ideja i cilj, glavna motivacija, iza osnivanja većine udruga osoba s invaliditetom. Bar bi tako trebalo biti.
Ako pretpostavljate da će mi današnja tema ponovno biti udruge i da ću ih kritizirati, u pravu ste.
Ako, pak, mislite da je jednostavno kritizirati udruge osoba s invaliditetom, u krivu ste. Teško je poreći sve dobro što se dogodilo kao rezultat napora udruga osoba s invaliditetom i ljudi koji su im na čelu. Također, teško je ne biti licemjeran kada kritiziraš nešto od čega imaš koristi – član sam mnogih udruga, a nije mi strana niti uloga odgovorne osobe. Međutim, baš zato si i dajem za pravo biti kritičan u svojim promišljanjima. A pritom ne poričem dobre stvar, niti kritiziram olako i neutemeljeno. Kako napisah prije tjedan dana, objektivnost prije svega. Priznajem ono što je dobro, ali moja je dužnost kritizirati ono što je loše.
Kada čovjek nešto dugo radi, onda mu to postaje rutina. A kada ti nešto postane rutina, tada obično trud postaje treći kotačić. Višak. A bez truda, nema ni pozitivnih rezultata, nema napretka. To u nekim slučajevima može biti sasvim u redu – dosegli ste neku razinu kojom ste zadovoljni i održavate ju bez nepotrebnog ulaganja dodatnog truda. Međutim, u svijetu udruga, a, rekao bih, posebno u svijetu udruga osoba s invaliditetom, to nije dostatno. Nikada ne može biti dostatno. Problema je mnogo i nitko si ne bi smio dopustiti letargiju zbog samozadovoljnosti. Nažalost, mislim da su u ovu zamku upale mnoge udruge osoba s invaliditetom. Naizgled je riješen poneki problem, članovi su zadovoljni ili nedovoljno nezadovoljni da bi se oglasili, i to je to. Ide ono što ide, ali nema potrebe upuštati se u nešto novo, posebno ne ako je veliko, ako će uzburkati baru, narušiti status quo. U takvoj situaciji, kompletan trenutni legitimitet svega što se događa leži isključivo na rezultatima iz prošlosti ili, u još gorem slučaju, iluziji da nekakvi rezultati uopće postoje. Sve ovo vodi do toga da vođe udruga, zbog svoje dugovječnosti, nerijetko postaju personifikacija samih udruga. Zbog nepromijenjenosti postaju naizgled nezamjenjivi. Postaju lažne institucije koje parazitiraju na beživotnim tijelima stvarnih institucija koje su ih stvorile. Egoistični monopolisti i totalitarni diktatori koji su odavno zaboravili ono što im je trebao biti jedini cilj djelovanja – sustavno rješavanje problema i pružanje podrške.
Međutim, ako pričamo o zaboravljanju i neispunjavanju ciljeva, postoji jedan, po meni, još veći problem. Udruge osoba s invaliditetom su nevladine organizacije kojima je, po definiciji, dužnost biti partner državnim institucijama, ali partner koji će ukazati na greške u sustavu i prisiliti donositelje odluka na pozitivne promjene. Političkim rječnikom, udruge uvijek i isključivo moraju biti konstruktivna opozicija. Ono što se događa, ono što je naša dugogodišnja realnost, činjenica je da su udruge osoba s invaliditetom gotovo bez iznimke u ulozi koalicijskog partnera pozicije. Kako inače objasniti da iz usta onih koji trebaju zastupati naše želje, potrebe i interese, najčešće čujemo ista snishodljiva, omalovažavajuća opravdanja i objašnjenja koja nam plasiraju i oni koji donose odluke protiv kojih bi se naši nevladini zastupnici trebali boriti? Zašto su udruge spremne partnerstvo s institucijama platiti partnerstvom koje je osnova njihovog postojanja, partnerstvom svojih članova? Jasno, teško je biti konstruktivna opozicija nekome o kome ovisiš, tanko je uže na kojem treba održati ekvilibrij, ali ne mogu se oteti dojmu da je virtualna nezamjenjivost onih koje biramo bitno pomakla centar ravnoteže u smjeru koji omogućava održavanje ravnoteže na mjestu koje nije prilagođeno osobama s invaliditetom. A bojim se i pomisliti da je posrijedi nekakav osobni interes. Zapravo, gadi mi se takva pomisao.
Kontinuitet je dobra stvar – čak bih se usudio reći da je to jedini put do bitnih i pravih promjena. No između kontinuiteta i nezamjenjivosti je vrlo tanka crta. A na nama je da nepromjenjive podsjetimo da nitko nije nezamjenjiv. Posebno ako putem zaborave koji im je cilj i tko su im partneri.
Piše: Damir Fatušić
Objavljeno: 12.02.2018