Crni dani u mom životu nipošto ne znače da ne prihvaćam svoj život i invaliditet, to samo znači da sam čovječica koja ponekad malo poklekne pa se digne

 

Ovu moju neku kao mini definiciju iz naslova lakše je izreći, napisati nego po njoj živjeti - priznajem. Prihvatiti ono što ne možete promijeniti kada ste osoba s invaliditetom je možda jedini put koji imate, osim da prolupate. Taj put je dugotrajan, bolan, ali isplativ jer život postaje puno lakši.

Vjerojatno svaka osoba s invaliditetom ima dane kad si nije na TI s poteškoćama, preprekama koje invaliditet sa sobom nosi. I ja imam takvih dana, iako mi moj urednik, od milja zvani šefić često kaže da se uvijek smijem, ali nije mi baš uvijek samo smiješak na licu, ima i suza, normalno je da ih ima, potrebne su da bi više cijenila one lijepe trenutke prije i poslije tuge. Onaj tko nije upoznao tugu i dobar pritisak u prsima, bojim se da ne zna ni što je prava sreća.

Ima dana kad mi ta moja cerebralna teško sjeda na želudac, kad me sve boli, kad spazme imam i u uhu i ljuta sam na svoje ukočene udove, kad se poželim jednostavno dići iz kolica i otići s djetetom na vrtuljak. Kad poželim nerazmišljati u koji wc u gradu mogu ući, hoće li na nekom odredištu biti stepenica ili ne? U takvim danima me može iziritirati i najmanja sitnica, npr. neka stvar mi je na previsokoj polici i ne mogu je dosegnuti...

Srećom, ljutnja na moju suputnicu ne traje dugo, isplačem, izvičem to što imam i idemo dalje. Sutra je novi dan i treba mu dati priliku, treba sebi dati priliku da bude bolji nego prethodni, u protivnom, mogu ležati doma do sudnjega dana i samosažalijevati se, a tek to dovodi do propadanja. Sveopćeg.

Epizode ljutnje na invaliditet sam, doduše, puno više imala u nekoj tinejdžerskoj, buntovničkoj dobi. Bilo je tu pitanja zašto baš ja, zašto Bog dozvoljava da netko ima baš sve, a netko drugi ni zdravlje...

Kako sam odrastala i nadam se sazrijevala osvijestila sam da nečija prividna sreća može biti itekakva nesreća, da netko može imati baš sve na van, a u sebi neimati baš ništa, biti prazan i nesretan, emocionalno hendikepiran, taj netko si je možda postavio veće barijere u glavi negoli što ih ja imam s kolicima na ulici. Moj je život i uz invaliditet ispao prilično dobar. Za sada. Da sam rođena fizički zdrava tko zna kakva bi bila i što bi me morilo. Znam da je sve to što bi bilo kad bi bilo, ali eto, sve se to ponekad vrtjelo mojom glavušom.

Crni dani u mom životu nipošto ne znače da ne prihvaćam svoj život i invaliditet, to samo znači da sam čovječica koja ponekad malo poklekne pa se digne. To je život, usponi i padovi.

Znam da ima među vama onih koji su pali i ne mogu se dići, ne mogu prihvatiti svoje stanje ali pokušajte naći neku pozitivu, neko zadovoljstvo ma što god to bilo. Neprihvaćanjem svojega stanja ćete od sebe napraviti depresivce i time dobiti još samo jednu dijagnozu više, ili šaku tableta više ako vas se psihijatri dočepaju, postat ćete zombiji, a problemi i invaliditet neće nestati.

Kad već ne možete promijeniti svoja stanja, prihvatite ih jer život je samo jedan i nema reprizu. Ako stalno tugujte za životom koji ne možete imati, znači da ne živite ovaj koji imate. I možda se baš u trenu dok očajavate pokraj vas događa nešto lijepo što ne vidite.

Za kraj, nemojte previše ozbiljno shvaćati ovaj svijet jer ionako nećete iz njega izaći živi i to vrijedi za sve, zdrave, bolesne, bogate, siromašne... dok ste tu, u prolazu, nastojte život proživjeti najbolje što možete.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 23.01.2018