Osi sektor Damira Fatušića: Kako zaposlenje osobama s invaliditetom može biti prokletstvo

Osoba s invaliditetom zaposlena samo zbog zadovoljavanja forme ili izbjegavanja kazne zarađuje, ali propada, jer zapravo ne radi ništa. Radi mentalno i fizički nepoticajan posao, ako uopće išta radi

 

Približava nam se vrijeme Božića. Sjećam se da sam prošle godine u ovo doba, još na samom začetku svoje kolumnističke karijere, bio u poprilično blagdanskom raspoloženju. Sjećam se i da su teme tadašnjih kolumni, ili barem one jedne najbožićnije, bile puno drugačije od mojih uobičajenih. U svijetu invaliditeta, ipak, nije baš sve tako crno. Čovjek, kada živi život pun naoko neprimjetnih bitaka, upozna i onu lijepu stranu života na puno drugačiji način. Na otvoreniji, izravniji i šareniji način. To je istina. Istina o kojoj bih i ja možda mogao i trebao češće pisati. No to neće biti danas. Iz nekog me razloga ove godine još nije posjetio duh Božića. Bude, sigurno, i jedva ga čekam – obećavam da će iduća kolumna biti jedna od tih drugačijih – ali danas još moram malo u svom dobro prokušanom stilu.

Danas ću u kolumni, osim što ću se truditi da ne bude predugačka, probati spojiti dvije teme o kojima sam već pričao. Možda čak i tri, vidjet ćemo. Naravno, po običaju, ni ja ne znam na što će mi na kraju ličiti tekst. Čudo jedno.

Diskriminacija je loša stvar. Točka. Zašto točka na početku odlomka? Zato. Zato što postoji i nešto što se zove pozitivna diskriminacija. Iako to znate, definirajmo pobliže. Primjerima. Nepristupačnost objekata je diskriminacija. Slaba stopa zaposlenosti osoba s invaliditetom je diskriminacija. Sramotno niska prisutnost u medijima je također diskriminacija. Pozitivna diskriminacija je, recimo, besplatna karta za koncert. Pozitivna diskriminacija je poseban status s pravom prvenstva upisa na fakultet. Čak je i osobna invalidnina pozitivna diskriminacija. Iako mislim da je svaka diskriminacija loša, pa i ona pozitivna, bio bih neozbiljan kada bih rekao da sutra treba ukinuti sva pozitivno-diskriminatorna prava. Sve dok živimo u svijetu koji negativno diskriminira osobe s invaliditetom, potrebna nam je i druga strana te dihotomije. Međutim, i pozitivna diskriminacija ističe naš invaliditet i dodatno ga naglašava, baš kao i obična, negativna diskriminacija. Obje su zlo i obje nas čine drugačijima nego što to jesmo, ali je, u svijetu punom negativne diskriminacije, pozitivna diskriminaciju nužno zlo. Ali je zlo. I točka.

Znate što je još pozitivna diskriminacija? Kvote pri zapošljavanju i pravo na prvenstvo u zapošljavanju pri jednakim uvjetima.

Iako su se kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom u početku činile kao dobra ideja, a neki će ljudi i danas reći da je rezultat mjere pozitivan i vidljiv po mnogim pokazateljima, ja sam od početka bio skeptičan. Optimističan, ali skeptičan. Skepsa, nažalost, s vremenom nije nestala, nego se, naprotiv, pretvorila u još jedno razočarenje. Optimizam je zato nestao. Mjera ne samo da je nefleksibilna i nepoštena prema poslodavcima, čak i onim dobronamjernim, nego i poslodavcima s manje dobrim namjerama daje opravdanje da ponižavaju osobe s invaliditetom. Statistički pokazatelji na papiru možda iz neke perspektive jesu dobri, dapače, sigurno ima i puno pozitivnih priča koje su donijele upravo te kvote, no mislim da je opći društveni učinak poprilično loš. Zbog nekoliko zaposlenih osoba, većina drugih se osjeća još nesigurnije i, po tko zna koji put, razočarano. A mnogi i poniženo.

No ima i druga strana tog dijela priče, u koju se savršeno uklapa i pravo na prvenstvo u zapošljavanju pri jednakim uvjetima, za koje znamo da je, uglavnom, samo mrtvo slovo na papiru. Događa se, naime, da se i jedno i drugo pravilo poštuju samo da bi se zadovoljila forma. Da bi se izbjegla kazna ili održao, možda i popravio imidž nekog poduzeća. Super, kažete, ne treba gledati poklonjenom konju u zube. Netko je dobio posao, nije važno ni zašto, ni kako. Međutim, dva od tri raspleta takve situacije su loša. Možda je sve idealno kako se čini i zbog toga jedna osoba s invaliditetom više nije socijalni slučaj, nego je sretna, radi što voli i od toga profitiraju i ona i njen poslodavac, ali i kompletno društvo. Ipak, puno vjerojatnije će biti da osoba s invaliditetom u takvoj situaciji zarađuje, ali propada, jer zapravo ne radi ništa. Radi mentalno i fizički nepoticajan posao, ako uopće išta radi. Doslovno. Zato što je prekvalificirana ili zato što je podkvalificirana za taj posao. Zato što poslodavcu služi samo za zadovoljavanje forme. Takva osoba s invaliditetom zarađuje, ali njezinim radom ne profitira nitko. A u prošlom sustavu smo vidjeli da to ne prolazi. Nitko ne smije raditi samo zato da bi radio, pa ni osobe s invaliditetom. Financijski je neodrživo, no još je gore to što ima dugoročno negativan društveni učinak.

Eto. Morao sam to izbaciti iz sebe prije blagdana. Možda tema nije pozitivna, ali je nekako prigodna. Vrijeme je kada treba zaboraviti na rad i opustiti se, posvetiti se obitelji i bližnjima. Prijateljima. Svima do kojih vam je stalo i svima kojima je stalo do vas. Ali ako radite, promislite o tome zašto radite. Za koga i zbog koga radite. Možda se iznenadite odgovorima koje vam ponudi ovo vrijeme Došašća.

Moguće je da ću čak i ja odmoriti ovih dana. Zato, u slučaju da se ne čitamo, želim vam svima prekrasan Božić, a nova godina neka nam svima počne bolje nego ova, ali se onda sami pobrinite da takva i ostane.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti