Osi sektor Damira Fatušića: I osobe s invaliditetom moraju na silu profitirati od svoje različitosti
Invaliditet ne postoji jer je samo negativni konstrukt naše različitost, a svijet je počeo uništavati te konstrukte i oni će nestati. No prije nego se to dogodi, osobe s invaliditetom moraju iskoristiti taj konstrukt
Prije nego sam počeo ovo pisati, prokopao sam po svojoj i In Portalovoj arhivi. Ne znam što me točno na to navelo, ali nešto jest. Složit ćete se da kada čovjek kopa po nečemu, pa tako i po raznim arhivama, gotovo neizostavno pronađe nešto zanimljivo – slično kao i sportski komentatori kada traže statističke kuriozitete kojima će popuniti nezanimljive trenutke u prijenosu. Ja sam tako pronašao da će sutra biti točno godinu dana od moje prve kolumne. Kao i mnogo puta do sada, imao sam najbolju namjeru pisati o nečemu potpuno drugačijem, no možda je ova obljetnica – ako je uopće mogu tako nazvati – možda je ona prilika da se podsjetimo nekih stvari. Istina, moguće da je godina dana prekratak period za spoznati ikakve veće promjene, ako su se uopće dogodile, no zato možemo iznova, ali s odmakom, prokomentirati neke stvari koje sam krajem studenog prošle godine smatrao važnima. A prokomentirat ćemo ih iznova jer ih i godinu dana i 47 kolumni kasnije smatram važnima.
Iako mi je rekao da ga ne spominjem, moram. Dakle, ako čitate ovih nekoliko redaka, čitate ih samo njegovom milošću. Kao i prije godinu dana, i danas me na tekst – uz kopanje po ladicama u kojima je spremljena moja autorska povijest – potaknuo razgovor s urednikom. Kad razmislim, zapravo, on me potaknuo i na kopanje po ladicama. No vratimo se mi na temu. Prije godinu dana sam pričao o razlikama i jednakostima, što mi je bio svojevrsni uvod u dublju temu koju sam, na neki način, utkao u velik dio svojih tekstova. Lajtmotiv. Ako bih taj lajtmotiv formulirao kao pitanje, što ja danas želim napraviti jer želim da još jednom, skupa sa mnom, razmislite o odgovoru, on bi glasio otprilike ovako – postoje li uopće osobe s invaliditetom? ”Glupo pitanje, naravno da postoje. Pa i ti si kripl, blesavi autoru kolumne“, mislite si vi. Možda. Ali ako na invaliditet gledamo kao na društveni konstrukt koji je nastao zahvaljujući konceptu normalnosti, što on i jest, onda odgovor postaje puno manje jasan, zar ne? Da živimo u svijetu koji nam nije neprilagođen – kao što ni ovaj nije morao biti, a u budućnosti i neće biti – razlike koje nas odmiču od norme bi bile puno manje, ili bi bar bile puno manje uočljive i u praktičnom smislu manje važne.
Međutim, nije u ovoj priči važno samo što je invaliditet i postoji li on uopće, postoje li osobe s invaliditetom. Važno je i žele li osobe s invaliditetom biti osobe s invaliditetom, ili žele jednostavno biti – osobe. Želimo li živjeti od plaće ili od socijalnih davanja? Želimo li ići besplatno na koncerte ili želimo plaćati karte kao i svi drugi? Želimo li posebna prava ili želimo jednakost? Želimo li biti manjina ili dio većine?
Pitanja se čine jednostavnima i direktnima, no upravo to ona nisu. Svatko od nas mora razmisliti o ovome i pokušati pronaći svoje odgovore. Svoj odgovor. Ili više njih, ako stvar nije crno-bijela. Ja ću pokušati prenijeti svoja razmišljanja na ovaj virtualni papir po kojem pišem, a to možda pomogne nekome od vas da se približi svom odgovoru. Ako se želite upustiti u potragu.
Kako sam već pisao u toj prvoj kolumni, različiti smo. Svi smo različiti, i to je prekrasno. Prekrasno je zato što obogaćuje – ne samo biološki, genetski – obogaćuje u svakom smislu. Ima nas crnih, bijelih, visokih, niskih, u kolicima, gluhih, slijepih. Svakakvih. I sve između. Možete li uopće zamisliti svijet u kojem su svi ljudi jednaki, uniformni poput kutija mlijeka na policama trgovina? Želite li ga zamisliti? Ja možda i želim, ali to bi onda značilo da pišem roman, i to nekakav distopijski horor. Nije to lijepa slika. No opet digresiram. Koliko god svi mi bili različiti, neki od nas, poput osoba s invaliditetom, više su različiti nego drugi, a u svijetu u kojem su okolnosti društvo odvele u smjeru u kojem postoji pojam normalnosti, ljudi koji su toliko različiti postali su manjina. Pa iako je danas svijet sve bliže uklanjanju štetnih koncepata koji su nastali zbog razlika koje nas krase, manjine su postale glasnije nego ikada. Gotovo da je postalo popularno biti manjina, bilo kakva. Unosno svakako jest. Međutim, osobe s invaliditetom nitko ne smatra manjinom, a mi to jesmo. Tu dolazimo, opet kao i u prvoj kolumni, do kontradikcije i pomalo paradoksalnog zaključka.
Invaliditet zapravo ne postoji jer je samo negativni konstrukt naše različitost, a svijet je počeo uništavati te konstrukte i oni će, uvjeren sam, i praktično nestati. Možda ne brzo, ali hoće. No prije nego se to dogodi, osobe s invaliditetom moraju iskoristiti taj konstrukt. Isforsirati ga, poduplati i gurnuti u prvi plan. Postati veći kriplovi nego jesmo. Postati manjina, silom. To svi rade. Zašto bi mi onda bili jedine budale koje ne profitiraju od svoje različitosti?
Piše: Damir Fatušić
Objavljeno: 27.11.2017