Posljednjih godina ipak je više djece s raznim vrstama invaliditeta uključeno u redovne osnovne i srednje škole što je, naravno pohvalno, no je li to za njih baš uvijek i najbolje rješenje?

 

Svaki roditelj želi najbolje svojem djetetu i za dijete, vjerujući pritom da kao roditelj nije ništa propustio, zgriješio, krivo procijenio, no nije uvijek tako. Ponekad nam se u želji da naše dijete ima sve najbolje moguće malo zamagle oči, povuče nas ona želja da naše dijete bude kao dijete gospođe Klare u zgradi preko puta, ali nisu sva djeca ista, nemaju isti intelektualni kapacitet, sposobnosti i tu dolazimo na temu teksta. Znam da ću roditelje, koji se pronađu u tekstu, dobrano naljutiti, možda će i neki psiholozi, defektolozi, rehabilitatori imati kontru tekstu i baš zato ga pišem , ne možemo uvijek imati ružičaste naočale na nosu.

Posljednjih godina je ipak više djece s raznim vrstama invaliditeta uključeno u redovne osnovne i srednje škole što je dobro, ali taj postotak još uvijek nije zadovoljavajuć i daj Bože da ih se uključi još i više. Potrebno im je omogućiti svu moguću podršku, od asistenta u nastavi, usmenog ispitivanja, prevoditelja na znakovni jezik ili pripreme audio knjiga, komunikatora, ali uvijek postoji ALI pa tako i ovdje. Postoje nažalost djeca koja uz tjelesni invaliditet, poteškoće u razvoju imaju i značajni intelektualni deficit i postoje roditelji koji upisuju djecu s takvim većim mentalnim poteškoćama u redovne škole ignorirajući pritom naputke stručnjaka, ministarstva, vršeći pritisak na škole, ravnatelje, učitelje koji vide da to dijete neće moći pratiti redovnu nastavu, čak ni prilagođeni program, ali ga moraju upisati jer roditelj ima zadnju, roditelj će zvati novinare, pravobraniteljicu i tako dalje.

Jedan dio roditelja to radi zbog toga da bi dijete ostalo u svojoj sredini, da bi izbjegli njegovo smještanje u odgojno - obrazovnu ustanovu gdje će morati i živjeti jer ga ne mogu svaki dan voziti iz Slavonskog Broda u Zagreb. Smjestiti dijete daleko od sebe je pretraumatično i ostavlja trag na cijeloj obitelji i taj dio potpuno razumijem, no jeli gore smjestiti dijete u odgojno – obrazovnu ustanovu ili riskirati da se osam godina svakodnevno muči jer se nije uspjelo uklopiti?

Drugi dio roditelja dijete upiše u redovnu školu jer jednostavno imaju tu mogućnost i zašto je ne iskoristiti?

Roditelji međutim, ispuštaju iz vida činjenicu da njihovom djetetu ni sjedenje u redovnoj školi, ni tri pomoćnika u nastavi neće vratiti ono što mu je dijagnozom nažalost oduzeto. Zna se tako dogoditi da dijete dođe do osmog razreda redovne škole, a nije uspjelo savladati ni tablicu množenja, nije se uklopilo, nije našlo prave prijatelje. Uz najbolju volju profesori nisu stizali, ni uspijevali izvlačiti maksimum iz takvog učenika, ne zato što nisu htjeli, nego su imali i do 30 –ero drugih učenika koji zuje dok se profesor bavi jednim. Znači, učenik niti adekvatno prati nastavu, niti može sudjelovati u razgovorima s djecom u razredu, pogotovo kada dođu u više razrede, i zapravo dijete prije ili poslije postane netko prema kome se nitko u tom razredu ne zna postaviti, a to, bez obzira na ostanak u poznatoj sredini, vodi do izoliranosti, isključenosti i neugodne situacije za sve uključene. Ako učenik ima cerebralnu paralizu, slijep je, gluh, ne može jasno govoriti, a intelektualno je netaknut prilagodba nastavnog materijala i sadržaja ima smisla, jer služi samo kao pripomoć u razvijanju učeničkih kapaciteta. Onima koji imaju intelektualni deficit, imat će ga na žalost i nakon prilagodbe.

Roditelji koji nisu mogli, znali, htjeli na vrijeme spoznati kapacitete svoje djece i tjerali su mak na konac ostaju u čudu kada nakon osnovne škole ne mogu svoje dijete upisati u redovnu srednju školu - ona nije obavezna, tamo asistent više ne može računati umjesto vašeg djeteta ili napisati zadaću, može biti tek podrška u tehničkom smislu što i je njegova uloga. Naglo vam preostaje jedino Centar za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje djece i mladeži Dubrava, ili neki drugi centar, odgojno-obrazovna ustanova, sada je i to dobro jer bolje išta nego ništa, ali i tamo znate, postoje kriteriji koje bi dijete puno lakše svladalo da je otpočetka, od osnovne škole bilo među sebi sličnom djecom, sa sličnim poteškoćama, u manjem razredu, pod svakodnevnim vodstvom psihologa, defektologa, pedagoga koji su se posebno educirali za rad s djecom s intelektualnim poteškoćama i stvari bi vjerojatno izgledale bolje.

Školovanjem u posebnim odgojno-obrazovnim školi vaše dijete možda opet ne bi došlo do razine da može izračunati zadatak dijeljenja s potpisivanjem, riješiti sinus, kosinus, ne bi moglo napisati esej, ali specijalizirana škola sigurno bolje priprema za razne situacije u svakodnevnom životu, nauči ga barem osnovnom samozbrinjavanju, najjednostavnijoj životnoj matematici i komunikaciji, tamo nađe prijatelje i stručnjaci uvijek nađu način kako izvući najviše, pronađu neko područje u kojem je vaše dijete super i samo dijete se bolje osjeća. U odgojno – obrazovnim školama postoji i puno izvannastavnih aktivnosti u kojima se dijete može pronaći i biti jako sretno. Zato razmislite jeli bitnije da vaše dijete ide u kvartovsku redovnu i ne uklopi se ili je bitnije da se dijete uklopi i uspije dati svoj maksimum ma kako god se škola zvala i gdje god ona bila?

Ovom tekstu nije cilj omalovažiti djecu koja uz, primjerice cerebralnu paralizu imaju veće intelektualne teškoće, i ta djeca moraju imati svoje mjesto pod suncem, ali redovna škola nije nužno pravi put ka tome, naprotiv može biti potpuno krivi. Ovaj tekst se ne zalaže ni za odgojno-obrazovne ustanove, a ni za redovne škole, bit je činjenica da uz sve mogućnosti koje danas ipak imamo na raspolaganju ne možemo zanemariti da nismo svi za sve, netko može pratiti redovni program u školi, a za neke je ipak bolja odgojno – obrazovna ustanova, netko završi faks, netko ne, ali zato ne vrijedi manje. Budite svjesni mogućnosti svoje djece, nemojte ih ni precijeniti, ni podcijeniti, i jedno i drugo je krajnost koja nije dobra. Ljutili se vi ili ne, jedini kriterij za upis bilo kojeg djeteta u redovnu školu bi trebale biti intelektualne sposobnosti.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 31.10.2017