Osi sektor Damira Fatušića: Osobe s invaliditetom ponekad ne mogu odlučivati čak niti u svojim udrugama

Činjenica je da što smo bliži hijerarhijskom vrhu, bilo kakvom i bilo gdje, sve ćemo teže u strukturi naći osobu s invaliditetom. Što smo bliže vrhu piramide, statistika je poraznija. Ne samo za nas, nego za cijelo društvo

 

Sigurno vam se bar jednom u životu dogodilo, a vrlo vjerojatno i više od jednom, da ste iznenada shvatili nešto što vam samo sekundu ranije nije bilo jasno ili poznato. Kao Arhimed kada je, kupajući se u kadi, kako kaže anegdota, odjednom shvatio da svaki predmet potopljen u tekućinu biva potisnut prema gore silom koja je jednaka težini istisnute tekućine, odnosno da je tijelo uronjeno u tekućinu lakše za masu istisnute tekućine. Prema istoj anegdoti, kada je otkrio ovaj fenomen, koji danas nazivamo Arhimedovim zakonom, slavni matematičar je gol istrčao na cestu uzvikujući "Heureka!", što bi u prijevodu sa starogrčkog značilo "pronašao sam", "otkrio sam". Nije stoga neobično da je po ovoj riječi ime dobio i efekt u psihologiji, koji opisuje upravo onaj osjećaj, ili trenutak, kada odjednom shvatite nešto ranije nepoznato.

Tema današnje kolumne se pojavila na sličan način. Aktivno sam razmišljao čime bih vas mogao gnjaviti ovaj tjedan, i onda mi je sinulo – osobe s invaliditetom se rijetko, gotovo nikada, ne nalaze na vrhu bilo kakvih hijerarhija.

Već je i pticama na grani znano da su, u odnosu na udio u ukupnoj populaciji, osobe s invaliditetom podzastupljene u svim društvenim segmentima koji bi ukazali na nešto pozitivno – slabije smo obrazovani, rjeđe zaposleni, nema nas u politici. Nema nas ni na cestama. Nema nas nigdje. Osim ako priču okrenete naglavačke pa se krenete hvaliti visokom stopom nisko obrazovanih osoba s invaliditetom. Iznenadili biste se koliko je to uobičajena praksa. Statistika čini čuda, ali kako god stvari okrenete, ispod smo prosjeka koji bi jamčio nekakvu ravnopravnost. To, dakle, svi znamo. Još ćemo i o tome pričati, sigurno, no ono što mi je sinulo u mom heureka momentu vuče istu tu statistiku u još dublju krajnost.

Koliko god netko mislio da je to krivo, ili da je netočno, sve u svijetu funkcionira po nekakvom hijerarhijskom ključu. Možda to ne volite, možda ne odobravate, ali je nužno. U čovjekovoj je prirodi i, kao i svim drugim društvenim životinjama, bilo je, i još je, neizostavni dio formule našeg preživljavanja. Ono što sam shvatio, a što, nažalost, ne iznenađuje, činjenica je da što smo bliži hijerarhijskom vrhu, bilo kakvom i bilo gdje, sve ćemo teže u strukturi naći osobu s invaliditetom. Što smo bliže vrhu piramide, statistika je poraznija. Ne samo za nas, nego za cijelo društvo.

Nisam siguran da za ovo ikome treba poseban dokaz, no ipak idemo to malo argumentirati. Možemo, zapravo, pogledati bilo koji društveni segment. Uzmimo, za početak, obrazovanje. Studenata s invaliditetom ima. Premalo ih je, ali ih ima. No već na drugoj razini akademske hijerarhije stvar se potpuno raspada – neka me netko ispravi ako griješim kada kažem da se asistenti s invaliditetom, ako ih uopće ima, mogu nabrojati na prste jedne ruke. O profesorima predavačima i višim pozicijama nema smisla ni pričati.

Poduzetništvo? Postoje silne mjere za zapošljavanje i samozapošljavanje, posebno ako ste osoba s invaliditetom, ali već postotak zaposlenih je nerazmjerno malen, što je, opet očekivano, još i gore ako pričamo o samozapošljavanju. Samozaposlenih osoba s invaliditetom, baš kao i onih koji su na radnom mjestu napredovali do viših pozicija, upravo je nevjerojatno malo. Nismo nesposobni, neobrazovani, niti netalentirani, ali rijetko kada smo više od šljakera. Ako uopće imamo privilegiju i to biti.

Uistinu bih se mogao dotaknuti bilo čega i prateći istu formulu doći do istog zaključka. Za kraj ću ipak spomenuti još nešto, nešto što sam namjerno ostavio kao točku na i, posljednji čavao u ovom lijesu. Ima li boljeg, ili goreg primjera od naših udruga? Ima određene logike u praksi da hodači vode udruge osoba s invaliditetom, ali što sam stariji i, nadam se, mudriji, sve manje mi to ima smisla. Ako malo rastegnemo stvar do politike, u kojoj također vrijedi isto pravilo, doći ćemo i do Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom koje do farse dovodi podatak o prisutnosti osoba s invaliditetom u vrhovima organizacija i tijela koja postoje baš zbog njih. Osim što je apsurdno, u ovoj priči to samo potvrđuje, čvrsto potvrđuje, ono što sam ja shvatio u kadi svojih misli, razmišljajući o temi za današnju kolumnu. Hijerarhijski vrh je dno ravnopravnosti za osobe s invaliditetom.

Današnja kolumna nema poantu, nema niti poruku. Neka svijetli u mraku naše marginaliziranosti. Crvenom bojom. Kao vodilja jednima i upozorenje drugima.

Piše: Damir Fatušić