Osi sektor Damira Fatušića: Invaliditet ne mora i više ne smije biti socijalno-zdravstvena kategorija

Paradigmu invaliditeta ćemo promijeniti kada dovoljan broj nas izađe iz okvira socijalno-zdravstvene kategorije. Kada počnemo davati više nego primamo. Kada se usudimo zanemariti svoje zdravlje

 

Jedan pojam se u mojim kolumnama, mislim, pojavio već nekoliko puta. Nisam ga nikada posebno objašnjavao pa mislim da je vrijeme da se i tim malo kvalitetnije pozabavim. Ne samo objašnjenjem pojma, nego, još važnije, objašnjenjem konteksta u kojem ga ja povezujem s osobama s invaliditetom.

Promjena paradigme je koncept koji je 1962. godine opisao američki fizičar i filozof Thomas Kuhn u svojoj kontroverznoj knjizi The Structure of Scientific Revolutions (Struktura znanstvenih revolucija, nap. a.). Po nekakvoj definiciji, promjenu paradigme se objašnjava kao fundamentalnu promjenu osnovnih koncepata i istraživačkih principa znanstvene discipline. Čini mi se, međutim, da bi od suhoparne definicije puno bolji bio konkretan primjer. Godine 1543. izdana je knjiga De revolutionibus orbium coelestium (O vrtnji nebeskih krugova, nap. a.), u kojoj je poznati poljski matematičar i astronom, Nikola Kopernik, predložio svoj heliocentrični model svemira. Iako Kopernik nije bio prvi koji se usudio maštati o Zemlji koja se kreće, njegova ideja je bila revolucionarna jer je proteklih 1.400 godina, dakle, još od doba Rimljana, u Europi općeprihvaćena bila teorija koja Zemlju opisuje kao nepomično središte svemira. Iako je Kopernikova teorija postala prihvaćena i dominantna tek u 18. stoljeću, više od 150 godina nakon tiskanja prvog izdanja knjiga, ona predstavlja jednu od prvih i važnijih promjena paradigme u znanosti.

No pojam promjene paradigme ne mora se primjenjivati samo u prirodnim znanostima, niti je više uopće ograničen na znanost – koristi ga se u svemu, možda čak i pretjerano. Pa sam se trendu pridružio i ja. Možda mi kolumna postane slavna i ja se obogatim. To bi već bila promjena dviju paradigmi tvrdokornijih od geocentičnog sustava.

Vjerojatno pretpostavljate da je današnja kolumna o promjeni paradigme invaliditeta. I u pravu ste. Međutim, prije nego nastavim, želim reći da si ni na koji način ne umišljam da bi promjena ove paradigme bila nekakva moja umotvorina. Ovo niti ne može biti ničija umotvorina, ne može biti zasluga jedne osobe. Da bi se ona dogodila, moramo se svi potruditi. Ona se mora događati svugdje, možda čak i istovremeno – baš kao Veliki prasak, ako se smijem opet poslužiti primjerom iz kozmologije.

Pa što bi onda bila promjena paradigme invaliditeta? Počnimo od onoga što je invaliditet trenutno. Invaliditet je trenutno socijalno-zdravstvena kategorija. Reći će vam da smo napredovali i udaljili se od zdravstvenog aspekta ovog modela, ali ja se s tim ne bih složio. Možda fokus ponešto i je maknut s toga, ali ne dovoljno. A ako i je maknut, maknut je prema socijalnom. Dakle, još smo tamo gdje smo i bili. Bez da ulazim u to što osobe s invaliditetom uistinu jesu, primjenom ove paradigme u očima zajednice, ali ponekad i u svojim vlastitim očima, mi postajemo ubogi bolesnici. Nesposobni smo za rad i samostalan život. Ni u kojem slučaju ne možemo doprinositi boljitku društva, možda čak ni vlastitom boljitku. Siromašni smo. Neobrazovani. Srž našeg života i jedini njegov smisao je bolest. Beskorisni smo i crpimo državu. Jadni smo. Bolesni socijalni slučajevi. To su osobe s invaliditetom. To je trenutna paradigma invaliditeta.

To se mora promijeniti.

Ako me čitate i poznajete, sada sigurno očekujete još jednu propovijed o pasivnosti osoba s invaliditetom. U tom slučaju, ovaj ću vas put iznenaditi. Ovdje nije riječ o aktivnosti, bar ne o onakvoj o kakvoj često pišem. Pomalo paradoksalno, promjenu paradigme možemo postići malim stvarima, ali su te male stvari nekada teže od onih velikih. Teške su zato jer nije nužno napraviti nešto, ali je nužno promijeniti način razmišljanja. Biti hrabar, ponekad i do granica ludosti. Razmišljati izvan granica komotne, sigurne logike. A to nije lako kada je i obični, mali i skromni život svakodnevna borba, kakav je mnogima od nas.

Paradigmu invaliditeta ćemo promijeniti kada dovoljan broj nas izađe iz okvira, okova socijalno-zdravstvene kategorije. Kada se odvažimo početi davati više nego primamo. Kada se usudimo koji put zanemariti svoje zdravlje. Kada drugima dozvolimo da u nama vide više od ubogih bolesnika. Jer jesmo više od toga.

Nikola Kopernik nije dočekao da njegova teorija promijeni svijet, možda čak nije doživio ni tiskanje svoje revolucionarne knjige. Mi na promjenu svoje paradigme čekamo puno dulje od 150 godina, a i prilično sam siguran da nitko tko čita ovu kolumnu na dan kada je objavljena neće dočekati tu promjenu.

No moramo se usuditi maštati, jer i današnjom hrabrošću možemo promijeniti sutrašnji svijet.

Damir Fatušić