Osi sektor Damira Fatušića: Kako neka mjesta mogu postati zatvor za osobe s invaliditetom

Ova kolumna je, zapravo, priča o razlikama, ali ne o razlikama u vrsti i postotku invaliditeta, nego o razlikama u mjestu življenja, koje su ponekad i važnije od razlika u invaliditetu

 

Da smo sada u školi, i da sam ja nekakav strašni profesor, a vi moji učenici, pitao bih vas – za ocjenu, jer sam strašan – sjećate li se o čemu sam pisao prošli tjedan. Spominjao sam to i prije, ali ni sam se ne sjećam kada pa ne bi bilo fer ni da od vas to tražim. Strašan sam, ali sam fer.

Riječ je o različitosti. Različiti smo mi, osobe s invaliditetom, i od osoba bez invaliditeta, ali i međusobno. A kada pričamo o razlikama među osobama s invaliditetom, prva i osnovna stvar na koju pomislimo, pa se posljedično njom najčešće i bavimo, razlika je proizašla iz raznobojnih invaliditeta koje imamo. Paraplegičari, tetraplegičari, distrofičari, cerebralci, multipla, tjelesni, gluhi, slijepi... Ima nas. I različiti smo.

No, ima jedna razlika koju često zanemarujemo. Priznajem, i ja sam među zanemariteljima, iako su mi ljudi nerijetko, više ili manje pristojno, skrenuli pažnju na tu razliku iz koje se, za dio nas, rađaju veliki problemi. Nerješivi.

Čini se da su neki prošli tekstovi lajtmotiv ove kolumne. Prije gotovo dvije godine, davno prije moje kolumnističke karijere, na IN Portalu je izašla moja priča. Ako ste slučajno čitali, ili se, još slučajnije, čak i toga sjećate, tada sam rekao da mi je rat u život donio nešto dobro, jer sam iz nevelikog grada, kakvo je Brčko, došao u ipak znatno veći grad. Metropolu. Zagreb. Izjava da rat donosi nešto dobro i danas zvuči čudno. I glupo. Ali život u velikom gradu za osobu s invaliditetom nije samo život u velikom gradu. Ja to ponajbolje znam. A zanemarujem.

Zato ćemo danas o razlikama, ali ne o razlikama u vrsti i postotku invaliditeta, nego o razlikama u mjestu življenja, koje su ponekad i važnije. Ova kolumna je, zapravo, priča o tri različita mjesta za život. Kao o tri različite vrste invaliditeta.

Zagreb. Nije nikakva tajna da ga obožavam. Tu sam rođen i taj me grad primio natrag kada mi je rat ugrozio život. Volim ga zbog povijesti i arhitekture, poseban je zbog atmosfere i ljudi. Mogao bih pisati svašta o Zagrebu, ali za ovu priču je samo jedno bitno. Glavni grad Hrvatske nije oduvijek bio, ali je s vremenom postao grad po mjeri osoba s invaliditetom. Tu prvenstveno mislim na mobilnost – javni prijevoz je sve bolji, sada je većina nogostupa snižena gdje je to potrebno, postoje rampe i liftovi, zvučna signalizacija i taktilne staze. Može još bolje sve to, ali stvarno je dobro. Međutim, još je nešto jako važno ovdje. Pristup uslugama, mogućnost realizacije prava i ispunjenja potreba. Ukratko, u Zagrebu imate praktički sve što vam treba, i to nadohvat ruke. Tu imate ponajbolje liječnike, najveće i najbrojnije udruge i najpristupačnije obrazovanje, da samo neke primjere navedem. Čak su i brdski, stari ili udaljeniji dijelovi grada mjesta na kojima osobe s invaliditetom mogu uživati ili tamo obaviti nešto važno. Vrata na zagrebačkom grbu s razlogom su otvorena, a metropola je idealno mjesto za život osoba s invaliditetom, u Hrvatskoj, ali i šire.

Šibenik je prvi grad koji su osnovali i izgradili Hrvati po dolasku na prostore današnje Hrvatske. Ako još niste, preporučam da ga što prije posjetite jer grad ima puno toga za pokazati i ponuditi, posebno u zadnjih nekoliko godina otkada se izvukao iz sjene puno poznatijeg i barem jednako lijepog Zadra. Nažalost, mogu vam preporučiti samo da ga posjetite, jer Šibenik, iako je relativno velik grad, nije dobro mjesto za život osoba s invaliditetom. Nije tu samo problem najstarijih dijelova grada, koji su, uz to, mahom i na vrlo strmim brdima. Ne, problem su i noviji dijelovi Šibenika, kao i oni koji nisu na brdima. Krešimirov grad je, jednostavno, neprilagođen i nepristupačan, na što su nedavno upozorili i drugi mediji. I čini se da je malo interesa da se to promijeni, što je najgore. Uz sve to, zbog administrativne sjene koju baca Zadar, Šibenik ni ne nudi sve ono što bi ovako lijep i važan grad morao nuditi.

Zamislite sad da ste u nekom manjem mjestu u Zagorju. Donja Pušća, recimo. Mjesto je također prekrasno – zelenilo zagorskih brega svud oko vas je neopisiv prizor, prava idila. No tu leži i problem. Daleko ste od svega. Doslovce. Dobro, sat vremena do Zagreba nije daleko, ako ćemo iskreno. Ali za osobu s invaliditetom je predaleko. Bez automobila ne možete po namirnice. A ni do liječnika. Možda čak ne možete ni pošteno izaći iz kuće jer je na strmom brdu. Takvo mjesto nudi malo toga, a i to je teško ostvarivo. Idila i zatvor.

Ne znam ima li i ova kolumna nekakvu dublju poruku ili poantu. Moguće da je ovo prva koja je nema.

Možda, samo možda, mogla bi nam pomoći da shvatimo kako nam nije svima jednako lako ili teško u životu. Ima razlika o kojima se premalo priča jer se čine banalnima, a možda su i važnije od onih drugih.

A možda pomogne i nama i drugima shvatiti koliko je važno u kakvom okružju živimo.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti