Osi sektor Damira Fatušića: O zasluženo poznatim i nezasluženo nepoznatim osobama s invaliditetom

Ljudi i žele i trebaju više znati o poznatim osobama za koje se ne zna da imaju invaliditet, kao i o osobama s invaliditetom koje nisu dovoljno poznate

 

S vremena na vrijeme, kako počinje i jedna prilično poznata pjesma, uzet ću si za pravo i malo se odmaknuti od tipičnih tema kojima se bavim u ovoj kolumni, nekada možda i iz pomalo osobnih razloga. Iako mi se čini da to sve češće radim, uvijek se trudim za to imati dobar povod. Pravu temu. Već tjedan dana znam o čemu će današnja kolumna biti. O kome.

Jerry Lewis, američki komičar, glumac, pjevač, producent, redatelj i scenarist, umro je 20. kolovoza u 91. godini života. Prvotnu slavu mu je donijelo partnerstvo s Dean Martinom, s kojim je surađivao 10 godina, da bi zatim započeo još poznatiju samostalnu karijeru, koja bi, da je živ, vjerojatno još uvijek trajala, jer je zadnju glavnu ulogu odigrao u prošlogodišnjoj američkoj drami Max Rose.

Već sam slično pitanje nekoliko puta postavio sam sebi u kolumnama, ali opet ću – kakve veze Jerry Lewis ima s osobama s invaliditetom i OSI sektorom?

Osim što je bio komičar, glumac, pjevač, producent, redatelj i scenarist, Jerry Lewis je bio i veliki humanitarac. Mnoge zvijezde to jesu, na razne načine, no on je imao neuobičajeno dugu, duboku i aktivnu povezanost s osobama s invaliditetom. Tijekom čitave svoje karijere, Lewis je podupirao prikupljanje sredstava za istraživanje mišićne distrofije, što izvan Sjedinjenih Američkih Država, po mom skromnom mišljenju, nije bilo dovoljno poznato. Do 2011. bio je nacionalni predsjednik i glasnogovornik Muscular Dystrophy Association, američke udruge mišićne distrofije, a najveći doprinos je dao osnivanjem i vođenjem telethona u periodu od 1952. do 2010., s pauzom od 1959. do 1966. godine, u kojima je ukupno prikupio više od 2,6 milijardi dolara donacija za ovu organizaciju.

O Jerry Lewisu pišem iz tri razloga, zapravo. Prvi je taj što su mi vrlo drage uspomene na njegove filmove koje sam gledao kao klinac, i mislim da ću se sada, kao odrasli klinac, malo pobliže pozabaviti njegovom filmografijom. Kada mi obveze to dozvole, dakako. Drugi razlog je taj što je Lewis uistinu bio svjetski velikan zabavne industrije, ali velikan kojeg bi se osobe s invaliditetom, mi distrofići posebno, ipak trebali češće prisjetiti i odati mu dužno poštovanje. Ne znam da li je treći razlog najvažniji – vjerojatno bi to ipak bio ovaj drugi – ali je važan kao uvod u, uvjetno rečeno, drugi dio kolumne. Mi, osobe s invaliditetom, i ljudi koji su s nama na bilo koji način povezani, svuda su oko nas, to znamo. Međutim, baš kao što je humanitarni rad Jerry Lewisa bio puno manje poznat od njegovih komičarskih nastupa, tako su i mnogi drugi poznati zapravo osobe s invaliditetom, a da to nije dovoljno naglašeno. Također, premalo znamo o nekim podvizima osoba s invaliditetom – možda baš zato što su osobe s invaliditetom, pa im zbog toga izmiče slava koju nedvojbeno zaslužuju.

Iz ovog mog trećeg razloga proizlazi nekoliko zanimljivih pitanja. Treba li uopće posebno naglašavati nečiji invaliditet? Proizlazi li slava neke osobe s invaliditetom upravo iz toga što ne naglašava taj invaliditet? Ili je možda ključna baš vidljivost invaliditeta? Treba li ga onda i skrivati, ako je moguće, a slava je cilj? Može li se invaliditet iskoristiti kao svojevrsni generator slave? Ako može, je li to ispravno, moralno? Vrednujemo li uopće, kao društvo, svačije uspjehe i kvalitete podjednako? Ako ne, zašto?

Na mnoga od ovih pitanja, ako ne i na sva, već sam pokušao odgovoriti u svojim prošlim kolumnama. Ili sam bar pisao o njima. Laganog, jasnog i brzog odgovora na gotovo ni jedno od njih nema, pa neću sada nepotrebno duljiti o njima – doći će na red. Ponovno. No mislim da ne škodi i danas promisliti o njima. Možda i svaki dan.

Za kraj, poruka za nekoliko vas kojima su se sviđale moje dosadašnje kolumne – ne brinite, ovo nije kraj OSI sektora kakav poznajete, jer već idući tjedan nastavljamo u očekivanom tonu. Međutim, mislim da ljudi i žele i trebaju više znati o poznatim osobama za koje se ne zna da imaju invaliditet, kao i o osobama s invaliditetom koje nisu dovoljno poznate.

Svatko od njih bi mogao biti tema jednog OSI sektora. Ali mislim da zaslužuju i više od toga pa, ako se i moj najdraži urednik složi, ova kolumna bi mogla biti početak nečega sasvim novog. Ne samo zato što osobe s invaliditetom o kojima pričam i ljudi oko njih, poput Jerry Lewisa, to zaslužuju, nego i zato što je možda moguće učeći o drugima naučiti nešto o sebi. I tako postati bolji.

A tko zna, možda baš svaka od tih priča nosi odgovor na neka od brojnih pitanja koja si postavljamo.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti