Osi sektor Damira Fatušića: I osobe s invaliditetom imaju potrebu za samostalnim životom
Većina ljudi zdravo za gotovo uzima potrebu za vlastitim domom, ali situacija je takva da si rijetki mogu priuštiti svoje mjesto pod suncem u punom smislu te riječi. No što je s osobama s invaliditetom?
Već ste relativno dugo sa mnom na In Portalu. Zapravo, točnije bi bilo reći da sam ja s vama dugo tu – ipak sam ja pridošlica u ovoj priči – vi, vjerujem, čitate In Portal puno duže nego li ja tu piskaram, a puno boljih ljudi i novinara od mene je krasilo ove virtualne, digitalne retke svojim umijećem. I još ih krasi. Moje teme, priče i monolozi su bili i jesu takvi kakvi jesu, vjerujem da sam mnogo puta pogodio u srž problema o kojem sam pisao, ali znam da je bilo i promašaja, naravno. Kako se bliži vrijeme godišnjih odmora – onih ljetnih, u kojima, za razliku od skijaške sezone, uživa i mnogo osoba s invaliditetom – tako i moja inspiracija jenjava. No tema za obraditi ima još mnogo, a sve dok me čitate, na meni je da pišem.
Puno puta sam već ponovio da je tema puno, očito, no isto je tako točno da su sve na neki način povezane. I ne samo zato što se sve one o kojima pišem tiču osoba s invaliditetom. Iz tog sam razloga neke probleme i po više puta spominjao, više ili manje usputno, ali o njima nikada nisam pisao, nisam im posvetio pažnju koju nesumnjivo zaslužuju. Danas je, tako, red došao na jedan vrlo bitan problem.
Većina ljudi zdravo za gotovo uzima potrebu za vlastitim domom, vlastitim životom. Navršite 20, 30 godina i, odveo vas život dalje od vaše dotadašnje obitelji ili ne, želite isprobati taj famozni samostalni život. Naravno, situacija je takva da si rijetki mogu priuštiti svoje mjesto pod suncem u punom smislu te riječi. Ali osamostale se na neki način, jer ni soba u potkrovlju obiteljske kuće ili podstanarstvo nisu loši. Ponavljam, uglavnom je teško, ali to je nešto što se uistinu uzima zdravo za gotovo.
No što je s osobama s invaliditetom?
Pitanje je vrlo, vrlo složeno. Tu se, za početak, javlja ekonomski dio priče, jer osobe s invaliditetom uglavnom jesu socijalni slučajevi, a to će i ostati sve dok se mnogi sustavi stubokom ne promijene, o čemu sam već mnogo puta pisao. Ako nemate novaca, nemate za račune i za hranu, da ne spominjemo onda kupnju stana ili plaćanje najamnine. Ukratko, nemate li novca, ne možete imati ni samostalnost.
Sljedeći problem koji se javlja je pristupačnost, naravno. U većim gradovima je jako mali broj stanova, onih do kojih osobe s invaliditetom uopće mogu doći i u njih ući, prilagođen do te mjere da su istinski upotrebljivi. Ako ih želite prilagoditi, pogađate i znate, to opet dodatno košta. Za ljude u manjim sredinama ovaj je problem još i izraženiji – najčešće je jedino što im preostaje preseljenje u neki od velikih gradova, što je već samo po sebi ozbiljan izazov, a onda ih opet dočekuju isti problemi kao i one koji nisu morali seliti.
Treći, vjerojatno i najveći problem je upravo ono što je srž neovisnog življenja – osobna asistencija. O tome sam također već pisao pa nećemo dublje ulaziti u sam problem. Četiri od 24 sata su premalo. Ako samostalan mogu biti samo šestinu dana, pola radnog vremena, onda niti ne mogu biti samostalan. Četiri sata pomaže, ali to nije to. Nažalost, teško je očekivati skorije i veće promjene u sustavu osobne asistencije, unatoč našim željama i trudu nekih pojedinaca.
Što nam onda preostaje?
Znam da mnogi od nas koriste prava koja im pruža studentski život. Osobno, ne odobravam umjetno prolongiranje školovanja kako bi se koristile blagodati studentskih domova. S druge strane, pomalo kontradiktorno, razumijem ljude koji se odlučuju za tako nešto – jedino studentski domovi, sa svim svojim ograničenjima, osobama s invaliditetom trenutno pružaju mogućnost potpomognutog, neovisnog življenja. Zašto onda to ne iskoristiti?
Međutim, ostaju oni koji ne mogu ili ne žele studirati, a takvih je puno više. Što s njima? Postoje planovi i projekti koji za cilj imaju osigurati osobama s invaliditetom puno bolju, sveobuhvatniju i primjereniju verziju studentskih domova. Tek ćemo vidjeti kako će to izgledati, ali optimist sam pa vjerujem da će to brzo i na pravi način zaživjeti, te da će se, naravno, jednako brzo i proširivati. Znam da će neki od vas reći da ima i negativnih strana u takvom, „getoističkom“ sustavu – u pravu ste, vjerojatno i ima, no koja je alternativa? Starački domovi? Institucionalizacija?
Za promjenu, neću prigovarati nama samima. Ovo je problem na koji jako malo sami možemo direktno utjecati.
Vi koji možete, na vama je potez. Učinite što možete, a možete puno. Mi smo strpljivi, ali vrijeme nam svakim danom istječe.
Piše: Damir Fatušić
Objavljeno: 17.07.2017