Četiri sata je premalo. Čak ću ići tako daleko i reći da je uvredljivo. Nedovoljno je za nas, osobe s invaliditetom, a nedovoljno je i za asistente

 

Ako se dobro sjećam, a pamćenje me, začudo, često služi vrlo dobro, prošli tjedan nisam prilazio ni blizu četvrtom zidu. Naravno, to bih vrlo lako mogao provjeriti, no nije ni važno – volim pisati o pozadinskim procesima pisanja pa ću to napraviti čak i ako prošli tjedan nije bilo pauze. Samo kao uvod, obećavam.

Znate zašto? Zato što je nekada najteže započeti. Zapravo, često je to najteže. Imam temu za koju mislim da je odlična, lijepo sam je razradio u glavi i smislio što želim reći, a dok to sve napišem, zaključak će se sam po sebi već barem nazirati, a onda nije problem oblikovati ga i ispasti mudar. Lako je biti novinar. Kolumnist. Samo kad bi netko umjesto mene započeo.

Zato nerijetko započinjem s ovakvim glupostima koje naizgled nemaju veze s ostatkom teksta.

Ipak sam provjerio. Pamćenje me, izgleda, izdaje. Ni prošli tjedan zid koji nas razdvaja nije ostao sasvim netaknut. Ako ništa drugo, okrznuo sam ga pogledom. Ali puno je važnije nešto što spominjem već dva tjedna. Konačno je i to došlo na dnevni red.

Prije nego krenem u obračun s problemima trenutnog sustava osobne asistenture, kojih je puno više nego stane u jednu kolumnu, moram reći, za one koji slučajno možda ne znaju – jer mislim da moje kolumne čitaju samo oni koji me poznaju – da sam ja, stjecajem brojnih okolnosti, a uz nemalu dozu sreće, bio prva osoba u Hrvatskoj s osobnim asistentom. Upravo zato mislim da imam pravo na prilično otvoren način kritizirati ono što je, u načelu, izvrsna stvar. Iz istog razloga smatram da je odgovornost za probleme djelomično i moja, iako nikada nisam bio u ulozi donositelja odluka. Siguran sam da se mnogi neće složiti s onim što ću napisati, možda ću se nekome i zamjeriti, ali sve to je sasvim u redu.

Počnimo od najočitije stvari. Četiri sata je premalo. Čak ću ići tako daleko i reći da je uvredljivo. Nedovoljno je za nas, osobe s invaliditetom, a nedovoljno je i za asistente. Šamar je načelima neovisnog življenja, na temeljima kojih je i izgrađen sustav osobne asistenture. Jedino što dolazi u obzir je osobni asistent 24 sata dnevno, 7 dana tjedno. Za svakoga od nas. Tako i nikako drugačije. Bez kompromisa. Naravno, jasno mi je da se negdje i s nečim trebalo početi, ali pravilan put bi bio dovesti sustav na željenu razinu, a tek onda ga proširivati. Tako je i počelo, ali ubrzo je prioritet umjesto kvalitete postala kvantiteta. Ljepše je zvučalo reći kako je povećan broj asistenata za sto ili tisuću, nego povećavanjem satnice priznati da asistenti rade samo pola radnog vremena. Popularnije je bilo dati asistenta nekom novom korisniku, nego dodati još četiri sata nekome tko već ima asistenta. Nije bilo važno kome će ta četiri sata više značiti. Drago mi je što nas toliki broj ima asistente, ali moramo biti kolegijalni i iskreni, pošteni jedni prema drugima, posebno kada je riječ o kompromisima. Nekome je četiri sata i previše. Nekome je i 24 premalo. Tu moram dodati i činjenicu, koju sam, mislim, već spominjao, da institucionaliziranjem gubimo pravo na asistenta. Kakva je to glupost? Zašto?

Idemo dalje. Znam da ću sada nekima stati na žulj, no moram i to. Dio posla, ako ga želim obavljati kako treba. Ukratko, osobni asistenti ne bi trebali imati veze s udrugama. Apsurdno je i nepotrebno imati četiri kotača u sustavu za koji su dovoljna tri. Ovako ne samo da se administracija povećava i komplicira, nego se i otvara mogućnost za malverzacije i slične negativnosti. Čemu to? Država zapošljava i plaća asistente i zatim sklapa ugovore direktno s korisnicima. S tim da bi korisnici mogle biti, kao oblik poticaja za zapošljavanje, i tvrtke koje zapošljavaju osobe s invaliditetom, ali i vrtići i škole. Jednostavnih načina za popraviti sustav je bezbroj. U čemu je problem?

Da zaokružim cijelu stvar – potreban nam je zakon. Po već milijarditi put, želimo stabilnost. Osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju, nihovi roditelji i, u konačnici, sve tisuće asistenata kojima se hvale u medijima. Nama ti vrijedni ljudi, koji za mizernu plaću rade težak posao, znače život. I jedni i drugi zaslužujemo više od nestabilnih 4 sata i 2000 kuna.

Možda po prvi put za kraj se neću obratiti vama koji me čitate. Neka ovo bude apel onima koji donose odluke.

Napravite jednom pravu stvar na pravi način. Do kraja.

Ako ne zbog nas, onda zbog sebe.

Jer nas je puno.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 03.04.2017