Osi sektor Damira Fatušića: Kada će doći kraj diskriminaciji osoba s invaliditetom?

Kada će društvo, birokracija i politika prestati raditi, u nedostatku boljeg izraza, budale od osoba s invaliditetom?

 

Prošlo je vrijeme došašća, Božića i nove godine. Prošlo je vrijeme blagdana, vrijeme praštanja, dobre volje i lijepih želja. Vraćamo se u zločestu svakodnevicu, punu mržnje, diskriminacije i neimaštine.

Šalim se, naravno. Iako vrijeme blagdana jest prošlo, mjesta za praštanje, dobru volju i lijepe želje uvijek mora biti. No nakon nekoliko tekstova u kojima sam nastojao negativnosti zaobići u širokom luku, sada to neću učiniti. Istina, lijepo je pisati o otoku ravnopravnosti u šahu ili javno reći hvala svima koji nam toliko znače. Međutim, koliko god mi zazivali praštanje, dobru volju i lijepe želje, svakodnevnica osoba s invaliditetom je ispunjena problemima i nepravdom, diskriminacijom i neimaštinom. Imati javni prostor za pisanje o tome je privilegija koju samo neki od nas imaju. Zato mi privilegirani nemamo pravo pisati bajke.

Ouroboros je drevni simbol zmije, zmaja koji sam sebi proždire rep. Prvo se pojavio u starom Egiptu, a onda je preko Grčke i Rima došao do zapadne civilizacije. Koliko god bilo zanimljivo, neću dalje. Ne želim da pomislite da sam prolupao i da pišem gluposti. Pa zašto onda pišem o zmiji koja jede sama sebe? Kakve to ima veze s osobama s invaliditetom?

Jednostavno je. Ne čini li se i vama da sva naša prava, povlastice i olakšice, na kraju često izgledaju kao neslana šala, možda čak i kazna? Nečije oruđe kojim nas se uporno lupa po glavi. Možda simbolika nije sasvim pogođena – definitivno nije, jer je ouroboros, kao i puno toga u mitologiji, simbol cikličnosti – no ne podsjeća li vas zmija koja sama sebe proždire neodoljivo na, primjerice, lift postavljen ispred pošte u Jurišićevoj? Taj lift je tamo, nesumnjivo, postavljen zbog osoba s teškoćama u kretanju. Dođete li tamo, međutim, u kolicima, ponudit će vam da vas prenesu uz stepenice jer je lift jako kompliciran. I to je samo jedan u nizu takvih liftova. A ti liftovi su jedno u nizu rješenja koja ne rješavaju ništa.

Evo vama, dragi gospodine u kolicima, povlastica. Ako je uspijete dobiti. Ali bolje nemojte, jer ćemo vas onda kazniti.

Kako drugačije opisati, okarakterizirati ovu birokratsku i društvenu noćnu moru koju živimo? Kako je moguće izgubiti pravo na osobnu invalidninu ako imaš vlastiti krov nad glavom ili si se usudio naći posao? Zašto će naši roditelji zbog prava na rad na pola radnog vremena biti kažnjeni još mizernijim mirovinama? Hoćemo li ih onda mi uzdržavati invalidninama koje nemamo? Kako stopostotni invaliditet može ne biti dovoljan za bilo što? Koliko mi onda treba, 180 posto? 500? Zašto mlada osoba koju je život kaznio gubitkom najmilijih mora biti kažnjena i gubitkom prava na osobnog asistenta jer je institucionalizirana? Je li to neovisno življenje? Ovo su samo neki problemi, vrh sante koji je dovoljan da potopi brod puno veći od Titanica. Zamislite kolika je onda tek santa.

Neću davati odgovore. Namjerno. Neka pitanja ostanu visjeti u zraku. Neka o njima razmišljaju oni koji ih mogu i trebaju riješiti. Mi ova pitanja, i još mnoga, živimo svaki dan i više ne tražimo odgovore na njih. Nas sada zanima kada će doći kraj diskriminaciji? Kada će društvo, birokracija i politika prestati raditi, u nedostatku boljeg izraza, budale od osoba s invaliditetom?

Za kraj, riskirat ću da budem naporan i ponovit ću svoju mantru. Da, napisao sam da drugi moraju riješiti ove naše probleme. Ali to ne isključuje nas. Nitko ne zna naše probleme bolje od nas pa je logično da mi, vjerojatno, znamo i najbolja rješenja. Zato se moramo aktivirati. Uključiti. Pomoći im da nam pomognu.

Ili ih natjerati da to učine.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti