Moja priča: Dijana Bilić

"Ma koliko god život bio težak nikad nemojte odustati od svojih snova i želja. Budite uporni u onome što vas čini sretnima", poručuje 32-godišnja djevojka s invaliditetom

 

Dijana Bilić (32) prošla je u životu uistinu mnogo kalvarija: od teških oboljenja i operacija u najranijoj dobi do diskriminacije. Mlada i željna života voljela bi imati prijatelje s kojima bi mogla podijeliti i tugu i bol, i radost i sreću, ali protekle godine su pokazale porazne rezultate na tom polju. Zbog zdravstvenog stanja, doživjela je brojna odbijanja te sve veću povučenost i samoću, od kojih je spašavaju jedino obitelj i dečko Matija.

"Rođena sam 1984. godine u Zagrebu, a živim u Donjoj Bistri već devet godina. S nepune dvije godine prvi put sam operirana, dobila sam pumpicu koju od tada koristim. Imala sam sedam operacija, a zadnja je bila 1998. godine, jer mi je ta cjevčica pukla. Razlog tome je što mi nisu izvadili staru cjevčicu a ugradili su mi novu. To mi stvara problem jer mi se nakuplja voda. Hidrocefalus je nakupljanje tekućina u šupljinama (komorama) duboko u mozgu. Višak tekućine proširuje komore i stvara pritisak u mozgu. Nakon 25 godina mi je jedan kirurg rekao da nisam trebala biti podvrgnuta operacijama.

U rujnu 2000. godine upisala sam srednju školu 'Vinko Bek' jer sam imala poteškoće s vidom. Sljedeće godine sam se prebacila u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava gdje sam se školovalaza upravnog referenta. Godine 1997. izgubila sam vid na lijevom oku, a na desnom vidim oko 20 posto. Pored svega imam i atrofiju živaca. Gubitak vida mi je obilježio život.

Motiviraju me moje pjesme kroz koje nalazim najveće veselje. U tim pjesmama nalazim i utjehu za sve ono što me tišti.

Najveći problem mi stvara gubitak vida, uvijek moram imati nekoga uz sebe. Zbog toga sam opterećena mišlju da me u društvu izbjegavaju. Iako ponekad mislim i da ispravno ne zaključujem.

Već dugi niz godina pjesme daju smisao mom životu i kroz njih živim sve svoje snove, želje, a nadam se i da ću moći izdati zbirku poezije. Pokazala sam nekoliko mojih pjesama jednom piscu, i on mi je rekao da su mi pjesme lijepe. Predložio mi je da nađem neku udrugu koja bi mi bila spremna olakšati izdavanje zbirke. Međutim, takva mogućnost je skupa, a predstavlja moj životni san.

Gubitkom vida doživjela sam traumu koja nije još sasvim nestala, a u meni je usadila veliki strah. Zbog toga sam se povukla u sebe, teško komuniciram s drugima i ne mogu poći sama nigdje jer se ne usudim.

Na neki način nisam bila prihvaćena u društvo. Kad god sam htjela podijeliti svoju tugu, bol i sreću s nekim nikoga nije bilo uz mene. Tada sam shvatila da je u životu teško naći osobu koja će ti biti pravi prijatelj. Koji će biti uz tebe, u dobru i zlu, pružiti utjehu kada te nešto tišti, da te sasluša i razumije i pomogne kad si u nevolji.

Najljepši trenutak u mom životu je kada sam upoznala mog dečka Matiju. Pruža mi potporu, utjehu, potiče me da budem još bolja osoba i da se oslobodim straha. Mama me naučila da nikad ne odustanem od onoga što želim i da se uz veliki trud može sve ostvariti u životu jer je moja mama i sama veliki borac. Zahvalna sam joj neizmjerno za sve što je učinila i još uvijek čini za mene. Ponosim se njome.

Ma koliko god život bio težak nikad nemojte odustati od svojih snova i želja. Budite uporni u onome što vas čini sretnima, što volite i trudite se ostvariti ono što ste naumili. Uživajte u svakom trenutku svog života", završava svoju priču Dijana.

Domagoj Glažar