PITANJE: Poštovani, otac sam dječaka koji uskoro puni tri godine. Supruga je često odsutna, naime ona radi, a ja odgajam našeg sina. Tako bi trebalo biti, ali nisam siguran da to radim dobro.

 

Imam težak tjelesni invaliditet koji me često čini umornim i bezvoljnim. Lakše mi je odobriti mu što i ne smije samo da ne gledam i ne slušam njegovo divljanje. Događa se da povremeno pokušam biti otac koji ne dozvoljava njegovu agresiju, no tada me čak i fizički napada, udara i grebe. Posebno je ljut u trenucima kad nešto zahtjeva, a ja ga ne razumijem jer još ne govori jasno.

Kada počne s tim agresivnim ponašanjem upitam se treba li psihološku pomoć? Griješim li što dozvoljavam da gleda filmove sa mnom, priznajem nekada i satima. Dajte mi savjet, trebam li nastaviti ispunjavati njegove želje i imati mir ili poduzeti nešto drugo?

ODGOVOR: Psiholozi smatraju da sve osnovne modele ponašanja dijete usvaja između svoje treće i šeste godine života. Do treće godine djeca su po prirodi optimistična, egoistična, uvjerena u svoju superiornost i neograničeno su samouvjerena. Zbog toga će čak i vrlo strogi i kategorični roditelji teško utjecati na djetetovo ponašanje do treće godine. Poslije treće godine dijete počinje intenzivnije učiti o životu, emocijama, vlastitoj i tuđoj ranjivosti. Riječi i stavovi koje dijete u tom razdoblju čuje imaju najjači utjecaj jer se polako počinju ugrađivati u djetetove crte ličnosti. Gotovo svako dijete u određenom periodu postane aktivnije i tada pokazuje “grublje” reakcije. Veća mogućnost pojave ovakvog ponašanja jeste onda kad djeca još nisu ovladala sposobnostima govora. Pogrešno je u takvim situacijama bebe ili stariju djecu okarakterizirati kao agresivne.

Nijedno dijete ne rodi se sa znanjem, odnosno sposobnostima da se na odgovarajući način nosi sa svojim nagonima, pa tako ni s agresivnim. Ono uči tijekom odrastanja, u interakcijama s roditeljima, širom obitelji te kroz svakodnevne kontakte s poznatim i nepoznatim ljudima. Sve važniji uzrok agresivna ponašanja djece postaje neprimjerena količina gledanih filmova te učestalo igranje kompjutorskih i konzolskih igara prepunih destrukcije. Destruktivni sadržaji ulaze neobrađeni u dječju podsvijest, koja onda teži rasterećenju, a to najčešće konkretno znači da ponašanje djece postaje sve destruktivnije.

Točno je da je agresivnost devijacija u ponašanju koja ponekad treba psihološku podršku, a ponekad se može korigirati samo pravilnim stavom roditelja. Ukoliko i najmanju reakciju djeteta prihvatite kao znak agresivnosti i stalno se vraćate na to ponašanje, i dijete će vremenom prihvatiti takav obrazac ponašanja. Neće osjećati potrebu da se obuzdava jer će prihvatiti činjenicu da je agresivno. Dijete ne zna kako izbaciti u sebi akumuliranu energiju: ovo je jedan od glavnih razloga agresivnosti. Poznato je da djeca veoma brzo rastu. Rastom djeteta raste i količina prikupljene energije i ono kreće u potragu za modelom ponašanja. Djetetu treba osigurati prikladno mjesto i način da se oslobodi viška energije. Usmjeriti ga prema nekom sportu, dozvoliti da se igra u pijesku, kupite mu vreću za boks, te mu omogućite da se riješi viška energije.
Roditelji koji djetetu prilikom izljeva bjesa ispunjavaju zahtjeve time kao da nagrađuju agresivno ponašanje.

Dijete trebamo naučiti da može nešto postići u životu prije svega svojim trudom, umijećem i brigom za sebe i svoje bližnje, kao i za sva druga živa bića, nikako ne agresivnim ponašanjem.

In Portal

Objavljeno: 27.10.2015