Postoji li nešto uzvišenije od prava na roditeljstvo i jadnije od Centra za socijalnu skrb koji isto pravo oduzima čovjeku diskriminirajući ga na osnovi invaliditeta

 

Vanja Krnić živi u državi koja konstantno ističe humanost i napredak te je prihvatio stanje uzrokovano krivom dijagnozom i terapijom nakon koje je danas osoba sa stopostotnim invaliditetom.

Život koji je imao nikada se neće vratiti, no tko su ti koji mu se usuđuju oduzeti pravo da bude roditelj? Upravo smrtnici, kao i svi mi, hladni birokrati zatvoreni u vlastitom poimanju stvarnog odnosa oca i djeteta. Zanima me koji je broj tih, blago rečeno, kreatura čije se poimanje očinstva svodi na fizičke i materijalne dosege. A najvažnije od svega: tko su ti koji im dozvoljavaju da se igraju životom djece koja na svijet gledaju otvorena i čista pogleda, svjesni da otac ne prestaje postojati gubitkom fizičkih funkcija.

Vanja je prošao osobnu preobrazbu iz zdrava čovjeka sa suprugom i djecom do muškarca koji stvara novi život vođen snagom vlastita zdrava razuma i djece koja ga trebaju i žele biti dio njegova života. Koji je broj očeva koji nikada nemaju vremena za aktivno sudjelovanje u djetetovu životu, ali oni su zdravi i nitko ne pomišlja da to umanjuje njihovu roditeljsku ulogu. Koji je broj roditelja koji plaćaju čuvanje djece kojoj ne pridaju pažnju, vrijeme, ljubav iskupljujući se skupim darovima. Stranci vlastitoj djeci, ali nitko nije i neće postaviti pitanje ima li takav roditelj pravo na svoje dijete!?

Kad se roditelji sukobljavaju, djeca plaćaju najvišu cijenu. Novim Obiteljskim zakonom uvodi se poseban skrbnik koji će zastupati najbolji interes djeteta kad su njegova prava posebno ugrožena. Evo nam još jednog mrtvog slova na papiru. Vanji Krnić od Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod pri donošenju stručnog mišljenja u postupku odlučivanja s kojim će roditeljem Hana (13) i Tea (5) živjeti nakon brakorazvodne parnice oduzeta su prava da bude otac na osnovi invaliditeta. Navedeno da on "zbog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti u cijelosti udovoljiti potrebama te skrb o djeci ne bi bila ujednačena iz tjedna u tjedan" kosi se sa svim odredbama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom na koju se svi uporno pozivaju u brojnim institucijama kada njima odgovara, a redovito ih gaze.

Kako nam opisuje Vanja: "S majkom postoji dogovor o viđanju i druženju sa Hanom i Teom, koji već više od godinu dana funkcionira na zadovoljstvo obe kćeri. Do sada su kćeri po 7 dana bez prekida boravile kod njega kao oca, pa sedam dana kod majke. Takva dinamika je dogovorena i u Centru za socijalnu skrb Slavonski Brod .

CZSS nije ni jednom vodio zapisnik, kao ni socijalna radnica, niti je dano nama kao roditeljima da potpišemo isti", kaže Vanja.

"U CZSS-u smo postigli dogovor, majka i ja, da se nastavi dinamika viđanja kao do sada, ali da se kćeri na brigu i čuvanje povjere majci. Tek sam u rješenju rastave braka saznao da je CZSS u svome mišljenju donio odluku da dogovoreni i provođeni način viđanja kćeri zbog uspostavljanja pravilne strukturu odgoju malodobne djece nije dobar. Navedeno mišljenje sam tražio na uvid, ali djelatnica CZSS Slavonski Brod Hrvojka Filopović mi ga je odbila dati na uvid. Viđanje kćeri mi je odobreno tri puta tjedno po tri sata i svaki drugi vikend. Po saznanju presude starija kćer je otišla u socijalno i doslovno je rekla da je tamo gledaju kao stvar. Nije mi jasno kako pravilnici i osobe koje nisu ni vidjele Hanu i Teu, mogu odlučivati o njihovim sudbinama i životima, jer one su bića sa emocijama i potrebama. Kao osobi sa 100 postotnim invaliditetom jedino primanje mi je osobna invalidnina u iznosu 1250 kuna. Dosuđena alimentacija od oko 700 kuna mi daje do znanja da sa preostalih 500 kuna postajem težak socijalni slučaj. Kako da i djeci objasnim da CZSS, ne želi da borave kod mene kao do sad? Znam da zajednička djeca mene i supruge nisu stvari, niti statistika, niti ću se ikada složiti da to postanu. Rezultat ovakvog viđanja po dogovoru oba roditelja, je da je starija kćer prošla sa pet. Kako može djelatnica socijalnog biti iznad dogovora roditelja? Tko će biti kriv ako se naruše snovi moje kćeri o gimnaziji i fakultetu poslije ovakve jednostrane odluke? Moje je pravo da budem otac, a tri sata ne mogu to ni fizički stići, pa kako da onda objasnim kćerima zašto nema oca?

Podržavam feminizam, ali ne šovinizam i diskriminaciju. Nisam sto postotna invalidna osoba kako su napisali u sudsko rješenju, već tata i osoba sa invaliditetom , koji se bori za svoje osnovno ljudsko pravo, a to su vlastita djeca", govori mi Vanja.

Postoji li nešto uzvišenije od prava na roditeljstvo i jadnije od Centra za socijalnu skrb koji isto pravo oduzima čovjeku diskriminirajući ga na osnovi invaliditeta. Vanja samo želi imati pravni dokument koji mu osigurava da bude roditelj, jer do tada ovisi o dobroj volji bivše supruge. U ovom bijednom duhom i suosjećanjem vremenu kada brojni očevi i majke ne ostvaruju osnovna ljudska prava. Pravo na rad, hoće li se djeca koja nisu rođena u obiteljima sa stalnim primanjima i zdravim roditeljima premještati u neke nove sredine izmišljene u glavama ove hladne vrste koja zaboravlja što je čovjek. Misaono, društveno, duhovno i prirodno živo biće koje ima visoko razvijeni mozak. Što se dogodilo s pojedinim djelatnicima centra za socijalnu skrb? Jesu li mutirali u neku novu nepoznatu vrstu ili samo uživaju u osjećaju nadmoćnosti uništavajući živote prema vlastitom nahođenju?

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 19.06.2015